Dok se po državi love politicari, uokolo nas bijesni svjetski rat. Nepobitno je da je odluka dijela hakerske zajednice da stanu u obranu WikiLeaksa potaknula dosad nevideni fenomen: pravu cyber borbu u virtualnom svijetu mreže svih mreža. Teška artiljerija još uvijek ne djeluje, vec se može kazati da su u tijeku tek puškaranja zaracenih strana.
Cak i traje natjecanje u smišljanju imena kojim bi se okarakterizirao ovaj kiberneticki sukob. Tako neki inzistiraju na nazivu "infowar", dok su drugi skloniji "cyber-war" karakterizaciji. Kakav god se naziv udomaci na kraju, jasno je da se radi o svjetskom sukobu koji se više ne vodi puškama i bombama, vec virtualnim napadima na web stranice i servere.
Po svijetu su pocela i uhicenja, jer dio zakonodavstava je u svoje kaznene odredbe ukljucio i ovakve napade. Ostaje jedna velika pravna rupa - ako se ne uhiti osobu koja je direktno dogovarala i koordinirala napade, teško se uhicenike može procesuirati. Naime, ako je netko pojedinacno išao na stranicu, primjerice, Mastercarda, dozlaboga ce teško biti nepobitno dokazati da je to radio sa svrhom njezina rušenja.
Cak postoji mogucnost obrane da se racunalo nesvjesno koristilo u DDOS napadima. Uglavnom, pravna regulacija ovakvog ponašanja je sivo pravno podrucje. Kad se striktno gledaju domaci zakoni, nekih odredaba koje bi se ticale DDOS napada jednostavno nema.
Što hakeri (iako to možda nije najsretniji izbor rijeci za osobe koje sudjeluju u ovim napadima) zapravo rade? Pojednostavljeno kazano, simuliraju pristup stranicama koje odluce napasti, a zbog prevelikog prometa u jednom trenutku serveri jednostavno otkažu poslušnost te se sruše. Šteta koja nastaje je zapravo minimalna, ali je simbolika velika. Kako bi se jedan informaticki strucnjak izrazio - ovo je racunalni pandan gadanja jajima politicara.
Napade vode 4Chan i Anonymus, a što su oni, teško je pojasniti. Korporacije i državne institucije moraju se boriti protiv jakog protivnika koji je u isto vrijeme homogen, ali nije pojedinac. Disperzijom se koristi prednost interneta za pravi gerilski rat protiv ipak jasno definiranog neprijatelja.
U ratu za WikiLeaks za sada primjenjuju klasicne i relativno bezopasne DDOS napade, no pretpostavlja se da u radu te skupine sudjeluju i osobe s dovoljnim znanjima da institucijama naškode mnogo više.
Racunalni napadi današnjice su tako pojednostavljeni da bi se moglo
kazati da pripadaju seriji knjiga "za neznalice". Sve što netko treba
napraviti da se pridruži je skinuti L.O.I.C. program, koji je razvila
grupa Anonymus. L.O.I.C. je inace skracenica za Low Orbit Ion Cannon,
odnosno niskoorbitralni ionski top.
Kad se unese stranica koja se napada, treba pritisnuti tipku "imma
chargig mah lazer". Rijec je o slengovskom izgovoru za recenicu "aktiviram svoj ionski top". Stoga je citav napad humoristickim pristupom
sveden gotovo na videoigru. Ono što program radi nakon aktivacije "lazera" je zahtjev stranici, primjerice PayPalu, najcešce za downloadom
neke velike datoteke, primjerice vece fotografije. Dovoljan broj napada
srušit ce stranicu, a zanimljivo je da se Anonymus oducio za
dobrovoljan plan napada na stranice.