Igra na ruh - tradicija stara tri stoljeca

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

"Zame je tu jeno zadovoljstvo ki moren nastaviti užanca. Moji so bili malinari, anka danas još vajki smo u ti moki tako da me pjaži igrat ruh", kaže u jednom dahu Bojan Ošo. Potomak svetivanjskih mlinara slavi dvostruku obljetnicu - prošlo je 20 godina otkako je otvorio pekarski obrt, ali i bacio prvi ruh.

Bojan je jedan od igraca koji su se u srijedu, na Pepelnicu, ukljucili u igru na ruh i nastavili pucki obicaj koji po narodnoj predaji potjece od mlinara vodenicara, vlasnika mlinova na rijeci Mirni, iz doba uvodenja Sinjske alke, iz prve polovice 18. stoljeca.

Po dva kilometra dugoj cesti od Svetog Ivana do Mosta ruh je ove godine bacalo petnaestak igraca, a volovski rog i drvene palice bacili su ravnih cetrdeset puta. Ruh je jedva docekao baciti najstariji sudionik, 76-godišnji Milan Ošo, koji ga igra vec 55 godina.



- Bilo je puno teh malinarov i niso bili kontenti jen tega drugega. So poceli ruh igrat da morejo napred poc sa svojin delom, prepricava Milan pricu koju je cuo od svojih starijih iz mlinarske obitelji Ošetovih jer mlinarska igra pomirenja prenosi se s koljena na koljeno.

Pod budnim okom clanova komisije Bojana Oša, Gorana Krote i Manuela Biloslava igraci su batice, drvene palice s kvrgom, nastojali baciti što bliže volovskom rogu da bi izbjegli kaznene bodove. Zadnji igrac u svakom krugu izvikivao je "pagarošto". Bacanje palica u hodu zahtijeva dobru kondiciju, pa je umornim igracima dobro došla okrjepa. Prije tradicionalne završne vecere u konobi Most pocastili su ih na cak cetiri punkta - ispred oštarije u Svetom Ivanu, kod supružnika Miljenka i Nede Zugan u naselju Korenika, kod Milana Blaževica i kod hotela Fontana.





Igra na ruh pravi je olimpijski sport, nije važno pobijediti vec sudjelovati jer smisao je u pusnoj slobodi rijeci. Po uzoru na svoje pretke, posvadane mlinare, Svetivanjci su se vec tradicionalno castili pošalicama. Prozivali su se po starim obiteljskim nadimcima ili opisnim imenima: Paparot, oni ki ima lepe pupe, oni ki mi piše falše punte. Kroz šalu i smijeh oprostili su se od maškara i zakoracili u korizmu. (Napisala i snimila Gordana CALIC ŠVERKO)

Verbalni sport muškog društva

Igru na ruh u Svetom Ivanu pratio je autor knjige "Hrvatski karnevali" i ravnatelj Instituta za etnologiju i folkloristiku Zagreb Ivan Lozica, koji se na kraju cetverodnevnog karnevalskog terena u Rijeci, Matuljima i Rabu htio nagraditi, kako je rekao, za njega najzanimljivijom pusnom pricom, a to je prica igre na ruh.
- Prvi puta pratio sam je prije dvanaestak godina s brojnim novinarima i mucio se oko toga cemu služi. Citava predaja o mlinarima i njihovom pomirenju nije mi bila posebno uvjerljiva. Godinu dana nakon toga shvatio sam o cemu se radi - o verbalnom sportu. Za mene je to najljepša prica unutar karnevala u kojem jedna mala zajednica, zapravo muško društvo, s malo sredstava postiže jedno godišnje ocišcenje i društvenu konsolidaciju, izjavio je Lozica.

Kako je rog pomirio zavadene mlinare
Prema narodnoj predaji, zacetnici igre na ruh su svetivanjski mlinari. Posvadani vodenicari našli su se zajedno u maškarama i u znak pomirenja za veceru ispekli ovna. Jedan je bacio rogove pojedenog ovna te predložio da se prestanu medusobno bosti i zaborave konkurentsku netrpeljivost. Svojevremeno se koristio ovnov rog. Posljednjih godina igra se volovskim, a palice se vecinom rade od bijelog grabra, ali i od mijelica i drena.


Podijeli: Facebook Twiter