Profesor Igor Duda predstojnik je Odsjeka za povijest te suosnivač Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Specijalizirao se za povijest svakodnevice druge polovice 20. stoljeća, društvenu povijest Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji. Nakon knjiga "U potrazi za blagostanjem: O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih" te "Pronađeno blagostanje: Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih (nagrada Kiklop za znanstvenu knjigu 2010. godine), na netom završenom Sajmu knjige u Puli predstavio je novi naslov posvećen povijesti djetinjstva - "Danas kada postajem pionir".
- Počnimo sa sjećanjima kojima ste i uokvirili knjigu, vašima i sjećanjima vaših razrednih kolega - što je ostalo u pamćenju o pionirskoj zajednici? Moja se, recimo, ne razlikuju previše od današnjih aktivnosti na satima razredne zajednice….
- Pionirska zajednica okupljala je učenike jednoga razreda i možda bi to moglo biti tako kako kažete ako izuzmemo sadržaje koji su bili vezani uz drugo vrijeme, drugačije društvo, drugu državu, njezin sustav vrijednosti i praznike. Međutim, tih nekoliko desetljeća dugo je razdoblje i praksa se s vremenom mijenjala, a često je ovisila o nastavniku. Poseban oprez potreban je s osobnim sjećanjima, još više s onima iz djetinjstva. Zato sam metodu usmene povijesti, koja se temelji na razgovoru sa svjedocima vremena, koristio vrlo ograničeno. Imam i osobnih uspomena, a one su za svakog povjesničara opasne jer mogu narušiti njegovu neutralnost. Ovdje sam, međutim, bio u situaciji da se ne mogu praviti da sam došao s nekog drugog planeta ili iz druge zemlje i da nikad nisam bio pionir, ali nisam mogao pustiti osobna sjećanja u glavni dio knjige. Polako je sazrela ideja da bi se ona mogla pojaviti samo u predgovoru i pogovoru, i tako sam uključio svoju pionirsku zajednicu, 1. b razred OŠ Bratstvo i jedinstvo u Puli, koji je postao predmet mikrostudije slučaja. Neformalno sam posljednjih nekoliko godina razgovarao s mnogim nekadašnjim pionirima i pokazalo se da postoje trenuci kojih se gotovo svi sjećaju: najčešće je to svečanost primanja u pionire i kolači koji su slijedili, potom pojedine priredbe koje su zahtijevale odijevanje pionirske uniforme. Međutim, iza mene je nekoliko godina prikupljanja i analiziranja dokumenata, a sjećanja čine tek pokoji postotak istraživanja.
- Što je podrazumijevao idealni lik pionira i kako se on mijenjao kroz vrijeme?
- Zapravo se nije previše mijenjao, osim u jednome. Do 1950-ih je sadržavao dozu militarizma i spremnosti na izražavanje mržnje prema neprijatelju: u ratu prema stranim okupatorima i njihovim domaćim suradnicima, a nakon rata prema svim onima za koje se smatralo da djeluju protiv naroda i države. Srećom, tijekom 1950-ih mržnja postupno nestaje, a ostaju i dopunjuju se druge osobine pionira. Neke značajke sadržane su već u samoj riječi koja, didaktički primjereno, shvaćena kao akronim znači da pionir mora biti pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan i radišan. Postupno se razvio širi skup osobina, a sve su to općenito poželjne crte karaktera: samopouzdanje, dostojanstvo, hrabrost, samostalnost, dosljednost, marljivost i upornost, zatim skromnost, štedljivost, ljubaznost, solidarnost, otvorenost prema kolektivu, prijateljstvu i kolektivnom radu, ali i ljubav prema prirodi. Na razvoj ekološke svijesti posebno se nastoji utjecati 1980-ih kada djeluju pionirske eko-patrole. Poznate su akcije prikupljanja starog papira, a zarađen novac čuvao se na računu pionirske zajednice.
Pionir se usmjeravao prema tome da bude odgovaran član zajednice, da za nju čini sve što može i da ona bude ispred njega kao pojedinca. Solidarnost se u akcijama izražavala prema pionirima slabijega imovinskog stanja i onima koji su doživjeli neku prirodnu katastrofu, poplavu ili potres. Čak i izvan Jugoslavije, pri čemu se rad s pionirima nadovezivao na jugoslavensku vanjsku politiku. Idealni lik pionira trebao je dovesti do odraslog novog socijalističkog čovjeka o kojem se u poratnoj Jugoslaviji sve do 1960-ih intenzivno razmišlja. Trebala je to biti svestrana stvaralačka ličnost, otvorena novim idejama, moralno i tjelesno zdrava, hrabra i sposobna mijenjati svijet. Kasni socijalizam zaboravlja na socijalističkoga čovjeka, ne naziva ga tako, ideali blijede u praksi, ali se unutar Saveza pionira i dalje održala ideja o idealnom liku pionira koji treba dovesti do budućeg uzornog građanina. (Duška PALIBRK)
CIJELI RAZGOVOR OBJAVLJEN JE U PRILOGU POGLED SUBOTNJEGA TISKANOG IZDANJA.