Okrugli stol na temu "Identitet i kazalište" u srijedu je u kavani Mozart okupio sudionike Ljiljanu Filipovic, Darka Lukica, Ericu Fisher-Lichte, Sibilu Petlevski, Olivera Frljica i Borku Pavicevic, a moderatori su bili Vladimir Stojsavljevic i Mima Simic.
Medu najzanimljivijim izlaganjima bilo je ono Erice Fischer-Lichte koja je kazala da prvo treba definirati pojam drame.
- Drama je za mene tekst koji je napisan da bi bio izveden u prostoru da bi u njemu odzvanjao. Ta moja definicija odgovara kako onima u Europi tako i svim svjetskim kazalištima. Drama jest literarni tekst, no smatram da je u ovom pogledu kljucna izvedba.
Teško je zapravo govoriti o identitetu drame. Buduci da tekst pociva na jeziku, njega je moguce konstantno mijenjati, a ako bolje pogledamo, svako povijesno doba donosi nove prijevode, bilo grckih klasika bilo Shakespearea. S druge strane, imamo i dramske autore koji dozvoljavaju ili poticu promjenu, kao što je Elfriede Jelinek koja suraduje s redateljem u pripremi drame, kazala je Fischer-Lichte.
Borka Pavicevic pohvalila je knjigu Erice Fischer-Lichte i kazala da se takve knjige danas teško pišu. Pavicevic povlaci paralelu izmedu identiteta i novog covjeka kojeg je stvorilo 20. stoljece. Zakljucuje da mnogi redatelji sada pokušavaju vratiti ono što je intelektualno u teatar.
Sibila Petlevski je napomenula da se dugo godina više bavila prostorima izvedbe negoli samim tekstom. U svojem se izlaganju dotaknula Aristotela i problema identiteta kakve je on prepoznao. Po njemu je identifikacija s dramskim tekstom koji je uprizoren uznemirujuce pitanje. Redatelj Oliver Frljic kazao je da ga u kazalištu zanima što to stoji iza proizvodnje identiteta.
- Pomicanje granice i destabilizacija identitarne proizvodnje u kazalištu mogu biti zanimljivi. Tekst jest neka vrsta ishodišta, no mene zanima kako ga se može destabilizirati, dakle protresti tu logocentricnu shemu, kazao je Frljic.
Za temu logocentrizma u zapadnim društvima zaslužan je Darko Lukic, koji je u svom izlaganju kazao da je povijest drame i kazališta zapravo povijest dramskog teksta. Zapadnjacka je kultura proizvela fonetsko pismo, što Lukicu daje za pravo da zakljuci da je zbog toga ta kultura proizvela dramu kakva nigdje drugdje ne postoji.
- Identitet drame je identitet zapadnjacke kulture, kaže Lukic.
U utorak u popodnevnim satima predstavljena je i knjiga urednica Ines Prica i Tee Škokic naziva "Horror, porno, ennui" u kojem potonji definira dosadu koja izvire iz spoznaje da prihvacanje uvezenih vrijednosti i praksi sa sobom ne donosi nužno i osjecaj ispunjenosti.
Upravo je to lajtmotiv prožet kroz svih dvadesetak radova sakupljenih u toj studiji kulturnih praksi postsocijalizma.
U utorak je predstavljena i knjiga Darka Lukica "Kazalište u svom okruženju 2", knjiga koja tematski obuhvaca kazalište i medije, kazalište i globalizaciju te kazalište i teorije. (Boris VINCEK, snimio Saša MILJEVIC)
Bourekovi ratni crteži i Pavicicev postjugoslavenski film
U utorak navecer predstavljene su knjige "EroS Aresu Ares" Zlatka Boureka i "Postjugoslavenski film: stil i ideologija" Jurice Pavicica.
Bourekovu knjigu predstavili su Simona Goldstein, urednica Antibarbarusa, i akademik Tonko Maroevic, koji su iskazali žaljenje što autor nije mogao biti prisutan na pulskoj promociji. To, medutim, nije sprijecilo Maroevica da procita i nekoliko eksplicitnih erotskih tekstova talijanskog pjesnika Giorgia Baffa koji analogno prate autorove crteže.
Naime, knjiga je podijeljena u tri dijela iz tri razlicita životna razdoblja Bourekova stvaralaštva. To su crteži iz vojne službe JNA, zatim bafonade (erotske pjesme venecijanskog zabranjivanog pjesnika Baffa) i ilustracije ratnih strahota iz Slavonije tijekom Domovinskog rata.
- Bourekovi crteži ne opisuju nego su stvarni. Siguran sam da bi, da su kojim slucajem procurili u javnost u ono represivno jugoslavensko vrijeme, Bourek itekako imao problema ili bi bio u zatvoru, kazao je Maroevic.
Predstavljanje knjige "Postjugoslavenski film: stil i ideologija" poznatog filmskog kriticara Jurice Pavicica, objavljene u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, okupilo je znatan broj ljubitelja postjugoslavenskog filma, na kojoj je temi pišuci ovu knjigu Pavicic i doktorirao.
Nakon kraceg presjeka najbitnijih filmskih ostvarenja od 1991. naovamo, autor je uz urednicu Dianu Nenadic i moderatoricu Mimu Simic iskazao svoje videnje filmske realnosti u zemljama bivše Jugoslavije, ali i ostalim postkomunistickim zemljama.
Dotakli su se teme pulskog filmskog festivala, njegovog utjecaja na film u regiji, filmskih podjela i najbitnijih redatelja ovih prostora. Pavicic, naime, smatra da je hrvatski film od faze državotvornog karaktera prošao kroz nekoliko faza; samoviktimizacija, samoegzotizacija, da bi kasnije utjecajem rumunjskog filma nakon 2005. godine balkanski film opcenito ušao u fazu normalizacije.
Interesantna i nadasve višeslojna diskusija zorno je ilustrirala sve ono što je Pavicic sublimirao u svojoj knjizi koja ce naraštajima poslužiti kao temelj za razumijevanje filma posljednjih 20 godina njegovog postojanja, a nakon raspada Jugoslavije. (V. ŠILIPETAR)