Povratak proizvodnji nuklearne energije odluka je nakon nekoliko mjeseci ustolicenja nove vlade Silvija Berlusconija 2008. kao reakcija na vrtoglavi rast cijena prirodnog plina i nafte izmedu 2005. i 2008. godine. Vec smio pisali da bi se Istra mogla naci u nuklearnom okruženju ako u Italiji sve bude išlo po planu.
Naime, program vlade desnog centra predvida izgradnju cak jedanaest nuklearki, od kojih ce tri biti u krugu od sto kilometara zracne linije od Istre. Izgradnja nuklearnih centrala u Italiji pocet ce 2014., a prvi kilovati bit ce proizvedeni u 2019. godini. To veli vlada Silvija Berlusconija, koja sad proživljava duboku krizu i moguci su prijevremeni izbori u kojima bi moglo doci do prevrata.
Talijanski su mediji svojevremeno objavili mapu mogucih lokacija za te centrale, koju smo i mi objavili, a uvid u nju ne može nas ostaviti ravnodušnima. U slucaju da se sve obistini, Istra bi se našla u nuklearnom okruženju, jer uz nuklearku na nama najbližoj lokaciji, onu u predgradu Monfalconea, Talijani namjeravaju smjestiti dvije nuklearne centrale na samom ušcu rijeke Po, i to jednu kod Chioggie, a drugu u Porto Tolleu.
Tome valja pridodati i nuklearke koje ce se graditi na rijeci Po - kod Vercellija u Piemonteu i Piacenze u Padskoj nizini. Te su lokacije od nas nešto udaljenije, ali rijeka, odnosno njeno ušce, blizu je naše obale.Valja dodati i da naši drugi susjedi Slovenci imaju nuklearnu centralu u Krškom, koja je izgradena 1980. u vrijeme Jugoslavije.
Clan ekološkog pokreta Zac Goldsmith, direktor mjesecnika The Ecologist, tvrdi da je nuklearna energija izuzetno skupa, opasna i prljava, a štetnost nuklearki najviše se ogleda u ogromnoj proizvodnji nuklearnog otpada. Danas u svijetu, primjerice, imamo 250.000 tona visokoradioaktivnog otpada koji ceka smještaj. Medunarodna agencija za atomsku energiju u Becu predvida da ce se 2015. proizvoditi 400.000 tona otpada, a 2050. masa ce porasti na milijun tona.
Uzgred, radioaktivni otpad ilegalno se izvozi iz razvijenih u siromašne zemlje Afrike i Azije, koje su postale utocište za smece zapadne civilizacije. Izvoz se obavlja morskim putem, a tice se otpada iz nuklearki koji se ne da obraditi i koji se negdje mora pohraniti.
Zemlje koje proizvode nuklearnu energiju raspolažu s dva rješenja: smjestiti ga u vlastitom dvorištu uz zakonom definiranu proceduru koja je izuzetno skupa ili pak izvoziti ga zemljama koje su spremne preuzeti teret. Izvoz se obavlja legalno, a ponekad i ilegalno, posredstvom usluga kriminalnih organizacija, odnosno tzv. ekomafije.
Vec je bilo rijeci o namjerno potonulim brodovima krcatih radioaktivnim otpadom u Mediteranu i Jadranu, no nije jasna uloga jadranskih luka, odnosno koliko radioaktivnog materijala u izvozu kruži u dokovima. Poznat je javnosti nedavni slucaj radioaktivnog otpada iz srpske Vince koji je isplovio iz koparske luke na put prema Rusiji, promet se odvijao pod strogim nadzorom slovenske Uprave za nuklearnu sigurnost, no slovenske ekološke udruge tvrde da nemaju pouzdanih podataka o stvarnom obimu poslovanja.
U Trstu je prije godinu dana bivši direktor Ureda za suzbijanje mafije Nicola Maria Pace upoznao javnost da je u željezari Servola u Trstu, kao sirovina, korištena velika kolicina radioaktivnog rabljenog željeza koji je stigao s Istoka, najvjerojatnije iz Ukrajine. Uz Trst, rabljeno željezo za potrebe talijanskih željezara stiže i u luku San Giorgio di Nogaro nedaleko od Monfalconea: kontrola istovara u nekoliko je navrata pokazala razinu radioaktivnosti iznad dozvoljene.
Taj vid trgovine koji se obavlja morskim putem predstavlja dodatak prici o sudbini radioaktivnog otpada koji kruži morem.