Prije točno četiri godine, 29. siječnja 2011., u svom stanu u De Franceschievoj ulici u Puli na broju 62 ubijena je Radmila Marković (78), a njezin ubojica do danas nije uhićen. Još uvijek neriješen slučaj od samog je početka bio zamršen. Gospođa Marković pronađena je mrtva u petak u večernjim satima, a događaji koji su prethodili pronalasku ukazivali su na to da je gospođi Marković pozlilo, da se okliznula i da je nezgodno pala i udarila glavom.
Gospođa Radmila družila se Puljaninom Mihaelom Lebarom, svojim vršnjakom. Čak štoviše, njih dvoje su bili u ljubavnoj vezi. Oboje su ostali bez svojih bračnih drugova, a upoznali su se preko svojih prijatelja. Kako nam je tada ispričao Lebar, dva dana prije ubojstva (u srijedu, op.a.) Radmila se iz Lebarovog stana u Mažuranićevoj ulici, iznad zgrade pulskog suda i zatvora, uputila u svoj stan. Navodno je trebala nešto riješiti kod liječnika, a zajedno su u subotu trebali njegovim automobilom otići do Kopra gdje je Mihael podizao mirovinu.
Zašto je otišla?
Kazao nam je tada da mu je bilo čudno da Radmila odlazi kući baš zbog toga što su u subotu trebali otići put Kopra. To su, barem, po njegovim riječima, bili posljednji sati gospođe Radmile. Jer nitko ju od srijede do kobnog petka nije vidio ni čuo, nitko nije znao, i još danas ne zna, zašto je otišla kući, i što je to trebala "srediti", naravno, ako uzmemo Lebarovu verziju priče kao vjerodostojnu, jer tko ju je, osim njega, mogao bolje poznavati, poznavati njezine navike, znati njezina kretanja. Jedino što nam od tada ostaje u sjećanju jest informacija susjeda koji su je navodno vidjeli kako odlazi u obližnji dućan.
No, kako inače biva u takvim i sličnim situacijama, kamere na ulazu u susjedni stan bile su u kvaru pa nisu zabilježile tko je slobodno ušetao u njezin stan, očito s namjerom, proračunato, da ju liši života.
Naime, kako se Radmilina kćer u petak vraćala iz inozemstva, pokušala ju je dobiti na telefon, ali bezuspješno. Zvala je i Lebara koji također nije znao gdje je Radmila. Tada su Radmilina kćer i unuka pomislile na najgore. Jer, što misliti kada vam se majka, odnosno baka, dulje vrijeme ne javlja na pozive. Da joj je pozlilo, da je možda završila u bolnici? Kad su konačno došle do stana i kad su shvatile da se ključ od stana nalazi s unutarnje strane, znale su da je posrijedi nešto loše. Ubrzo su se ispred zgrade sjatila vozila hitne pomoći, vatrogasaca, a na terasu stana u prizemlju popela se Radmilina kćer koja se šokirala kada je rukom podigla roletu.
Radmila je ležala na podu kuhinje, u lokvi krvi. Tada nikome ni u primislima nije bilo da je posrijedi ubojstvo. Pozlilo joj je pa je pala. Tako su zaključili i policajci koji su te večeri oko 19.30 sati stigli na mjesto, kako se kasnije ispostavilo, zločina.
Ipak je ubojstvo
No, nekoliko dana kasnije - obrat. Istražitelji su tek tada shvatili da je posrijedi svirepo ubojstvo. I to tek nakon obdukcije, tek nakon što se u sve uplela sudska medicina. Ubojica je Radmili smrskao lubanju jakim udarcem tupim predmetom. A gdje je taj predmet, tko je ubojica i gdje je pobjegao? Imao je sasvim dovoljno vremena, cijeli vikend da se primiri, da se riješi sredstva ubojstva, da, ako ustreba, izvježba svoju priču, pa i da izvježba ispitivanje na poligrafu, za dobar prolaz, ako tamo završi.
Radmilino ubojstvo zaintrigiralo je javnost, novinare koji se bave crnom kronikom, a bacilo u očaj obitelj. "Tko bi htio ubiti moju majku?", pitala se Radmilina kćer. I zaista, tko bi ubio staricu koja živi od mirovine? Osim toga nije imala ništa. Stan je bio od obitelji, nije imala bogzna kakvu ušteđevinu, nije bila ni siromašna ni bogata, dakle ili je riječ o očajniku koji je pokušao doći do bilo kakvog novca, primjerice za drogu, ili je pak riječ o ubojstvu iz strasti. A možda je posrijedi osveta?
Dalo bi se to zaključiti iz dva detalja: u stanu nije nedostajalo ništa, barem ne novca ili nekih drugih vrijednih predmeta, no ipak je nešto nestalo. Fotografija Radmilinog pokojnog supruga. Tko će to uzeti? Netko tko ju je došao ubiti po narudžbi? Zvuči pomalo fantastično, kao priča iz nekog krimića, no bit će da ipak nije onako kako izgleda. Ubojica je očito računao na to da istražitelje navede na krivi trag.
Jedini svjedok koji je mogao biti ključan u istrazi i na osnovu čijeg je iskaza ubojica mogao biti uhićen i osuđen, više se ničega ne sjeća. Naime, navodno je jedan dječak u vrijeme ubojstva vidio muškarca u žutim rukavicama kako preskače ogradu Radmilina stana.
Dobar poznanik
Jer, ubojica je dobro poznavao žrtvu. Pustila ga je u stan, a za njime je zaključala vrata. Na sebi je imala pregaču tako da nije isključeno da mu je možda spremala nešto za jelo ili joj je samo pravio društvo dok je pospremala kuhinju. Očito je tada nešto pošlo po zlu. Najvjerojatnije je najprije navukao rukavice a nakon toga je nečime snažno zamahnuo i udario Radmilu u glavu. Nije ostavio nijedan trag, nijednu sitnicu koja bi mogla dovesti do njega.
Vani je već bilo mračno. Iza sebe je ostavio upaljeno svijetlo u kuhinji, podignuo je rukom roletu i popeo se na ogradu. Doskočio je na zidić i tu je viđen. Malo je zastao, a onda se dao u bijeg. Prema izvorima bliskih istrazi sve su opcije dobro provjerene. Potencijalni osumnjičenik je navodno "lociran", i to ubrzo nakon ubojstva, no nije bilo materijalnih dokaza koji bi ga "prikliještili" i spremili iza brave.
Danas su navršene četiri godine od ubojstva Radmile Marković. Hoće li se ubojica danas prisjetiti gospođe Radmile ili će možda posjetiti njezin grob?
Dva ubojstva starica u Puli i jedno u Rijeci nisu povezana
U travnju 2013. godine u svom stanu u Dobrilinoj ulici u Puli na broju 4 ubijena je Koviljka Radosavljević (72). Njezino tijelo pronađeno je u zaključanom stanu i sve je podsjećalo na ubojstvo Radmile Marković. Slično ubojstvo dogodilo se u Rijeci u rujnu iste godine. Na Donjoj Vežici u stanu je ubijena 77-godišnjakinja.
U oba slučaja ubojice nisu uhićene, no izvori bliski istrazi tvrde da ti slučajevi nisu povezani, dakle ni sa slučajem Radmile Marković. (Srećko PERŠIĆ)