- Dvanaestog prosinca krstili smo najmlađeg člana obitelji, dječaka Mateja. Točno mjesec dana kasnije, moja je obitelj ostala bez majke a ja bez supruge. Iznenada, bez pozdrava i bilo kakve naznake da nešto nije u redu, govori nam u svom dnevnom boravku trideset i četverogodišnji Ivan Marinić, danas jedini hranitelj obitelji koji se preko noći morao uhvatiti u koštac s nenadoknadivim gubitkom supruge. Trezveno, koliko situacija dopušta, prepričava nam zlu kob koja je zadesila njegovu suprugu i tragediju koja je obitelj Marinić zavela u crno.
Otišla iznenada i bez najava
- Bilo je to obično jutro. Supruga i ja popili smo kavu nakon čega sam se zaputio u Rovinj na posao. Tek što sam stigao na parking, dakle kojih dvadesetak minuta kasnije, gazda kuće i stana u kojem živim pozvao me na mobitel tražeći da se vratim jer mi supruzi nije dobro. Okrenuo sam se i vratio u Žminj. Nažalost, kasno. Supruga je već preminula, odnosno i u trenutku kada me gazda zvao već je bilo kasno. Saznao sam kasnije, da mi nije imao srca javiti na mobitel što se dogodilo, kaže nam Ivan Marinić.
U jednom trenutku, bez najave i bilo kakvog nagovještaja da nešto možda nije u redu, mlada žena je preminula. Po riječima supruga u pitanju je bilo srce. Upravo ta spoznaja da srce nije izdržalo Ivana najviše muči. Ne može shvatiti da mlada žena, jednostavno, na taj način i bez ikakve pritužbe na zdravlje ili eventualne tegobe, umre bez riječi. Iza nje ostalo je puno tuge, misli, neizrečenih pitanja i odgovora. Na žalost, ostalo je i šestero mališana bez mame. Najstarijoj djevojčici Mariji devet je godina, Katarini osam, Ivanu pet, Kristini četiri, Željki godina i pol dana, a najmlađem Mateju tek dva i pol mjeseca.
Ne brinite, mi smo ekipa
Velika tragedija koja je zadesila obitelj Marinić, bila je alarm za dobrosusjedsku i pomoć zajednice. I ovog puta brojni su Žminjci i Ivanovi sumještani pokazali srce i pomogli obitelji u najtežim trenucima.
- Veliko hvala svima. I molim vas, ne brinite - mi smo ekipa, kaže nam tata Ivan, u čije se riječi i sami možemo uvjeriti. Velike oči dječaka i djevojčica gledaju nas s kauča. Sjede u miru jedan do drugoga. Najstarija Marija u naručju ima Željka, dok najmlađi Matej mirno spava u kolijevci.
- Kad narastem bit ću frizerka, kaže nam Marija dok njena godinu dana mlađa sestra Katarina još treba odlučiti želi li biti liječnica ili učiteljica. Samo njih dvije idu u školu, a ostali su još maleni. Ivan i Kristina vesele se skorašnjem odlasku u vrtić. Vele mi da jedva čekaju proljeće kad će krenuti. A krenut će jer im je to obećao njihov tata. No, objašnjava Ivan obećati im je mogao jer mu je to poručeno iz "Rapčića", žminjskog dječjeg vrtića čiji su djelatnici u suradnji s općinarima, odmah priskočili u pomoć te obećali smještaj za Ivana i Kristinu.
Naučili su živjeti skromno
- Vjerujte, bit će sve u redu, ponavlja tata Ivan, dodajući da nema kućanskog posla koji ne zna obaviti - od kuhanja i peglanja, preko pranja i čišćenja. Sve je to za ljude i sve se može, objašnjava, dodajući kako je sve pitanje dobre organizacije. Skromno, a i višekratno naglašava da im ništa ne treba. Naučili su s malo, a tako će i nastaviti. Jer, s onim što dobije od porodiljnog i dječje naknade živjeti se mora, a kako kaže uskaču i baka i djed iz Slavonije. Na naše istovjetno pitanje, a vezano za humanitarnu akciju koja će u korist obitelji Marinić dogoditi 6. veljače u Rovinju, što je obitelji u ovom trenutku najpotrebnije tata Ivan uporno sliježe ramenima. Odlazeći iz stana dva para velikih plavih očiju ostavljam na kauču. Oni stariji mašu mi i pitaju kada ćemo se ponovno vidjeti ?! Na to pitanje ne znam odgovor, no sigurna sam da ih njihovi sumještani, a već sutra i Rovinjci, neće zaboraviti.
Gdje dostaviti pomoć?
Nakon objave članka o samohranom ocu Ivanu Mariniću i njegovoj obitelji, u našu redakciju su se javili brojni čitatelji koji im žele pomoći.
Pomoć se može dostaviti na adresu: Ivan Marinić, Matka Laginje 19, 52341 Žminj.
(Nina ORLOVIĆ RADIĆ)