Razgovor o radu s Mirkom Kovačem na filmu i kazalištu, bila je tema jučerašnjeg okruglog stola održanog u sklopu "Dana Mirka Kovača". O radu s tim velikim piscem i svestranim umjetnikom, govorili su njegovi prijatelji i suradnici - istaknuti režiser Lordan Zafranović, s kojim je Kovač snimio četiri filma i koji su svi redom obilježili 70-te i 80-te godine prošlog stoljeća te Branislav Mićunović, autor i kazališni režiser, trenutno na dužnosti veleposlanika Crne Gore u Srbiji.
Kroz razgovor o radu s Kovačem, ali i izvrsne moderatore - Seida Serdarevića i Brune Kragića, mlađa je publika dobila priliku čuti, i na neki način upoznati se s Kovačem - piscem i čovjekom, dok su se oni nešto vremešniji i okupljeni u zavidnom broju, s nostalgijom i uvijek prisutnim osmjehom na licu, ustvari i samo prisjećali. Kako se moglo čuti tandem Kovač-Zafranović, koji je bio i najistaknutiji u filmskoj industriji bivše zemlje, započeo je filmom "Muke po Mati", jednog o četiri koje su zajedno snimili.
- Prisjećati se naše suradnje, koja je trajala dugi period nije nimalo lagano. Tu je puno sjećanja, slika, razgovora - a to je i ono ideološko vrijeme u kojemu mi nismo željeli robovati okvirima, već se "otvoriti" i pustiti svjetlost, bez obzira na moguće posljedice o kojima, da budem iskren, tada nismo ni razmišljali, rekao je Lordan Zafranović, kojeg je upravo to i takvo djelovanje devedesetih godina odvelo u emigraciju iz Ljubljane, preko Pariza do Praga u kojemu u danas živi i radi.
- Imali smo filmove koje smo željeli i htjeli raditi. Naravno, i da smo u njihovom stvaranju bivali onemogućavani i da je bilo puno pristisaka. No, znali smo i osjećali da to možemo i da naša leđa to mogu izdržati, pojasnio Lordan Zafranović, ilustriravši to stanje i vrijeme upravo stvaranjem jednog od naših/njihovih najboljih filmova Okupacije u 26 slika, filma zbog čijih je eksplicitnih i nadasve surovih scena iživljavanja i mučenja u autobusu, publika u Canesu, napušta projekciju. -Upravo, "Okupacija", kao i dokumentarni film o Jasenovcu i neki drugi trebali su biti, i mi smo ih tako doživljavali kao krikove protiv zla. No, tada se nije moglo predvidjeti da će to zlo, kojim smo se mi bavili u želji da ga zaustavimo i zatremo, ponoviti u 90-ima i prokomentirao je Zafranović, dodavši da se takvim ponovljenim scenarijem iz kojeg ništa nismo naučili, njihova nada da mogu mijenjati svijet i savjest ljudi, postala iluzijom.
O radu s Kovačem, na daskama koje život znače govorio je i Branislav Mićunović, kazavši kako u samom početku "nije bila riječ" već prijateljstvo s Kovačem ali i Kišom, Bekićem, Šćepanovićem, i drugima koji su njegov život u mnogočemu obogatili i ispunili.
- Na dramu "Lažni car" čekali smo vrlo dugo, još od osamdesetih kada smo prvi put o njoj razgovarali, da bi tek 2003. godine ona bila i izvedena. Riječ je o odličnoj priči, drami u tri čina s odlično razrađenim prozorima i povijesnom potkom", objasnio je Mićunović, dok je Zafranović, obrazlaganjem načina kako da se "zarobi" gledatelji i usredotoči na film, ustvari održao i mali, besplatan kurs za filmaše.
- U prikivanju gledatelja za ekran, Kovač je bio nenadmašan. Naime, radili smo po obrnutom stošcu, prema dole. Jer, u deset minuta gledanja filma koncentracije je garantirana, a što poslije? Kako publiku napajati da nastavi s gledanjem? Upravo to novo "napajanje" Kovač je prozvao "trafostanicama" - punktovima iz kojih se crpila bit, i održavala konstantna napetost publike, rekao je Zafranović, dok je Bruno Kragić, upravo govoreći o Okupaciji u 26 slika, zaključio i da je riječ o igranom filmu koji egzistira kao eksperimentalni i koji tek čeka svoje vrijeme. (N. ORLOVIĆ RADIĆ)