Prosječni hrvatski pisac manični je depresivac bez dijagnoze. Objavio je pet naslova, za koje je umjesto honorara dobio naramak primjeraka svojih knjiga i komplet časopisa "Tvrđa". Ponosi se time što je dvaput osvojio tromjesečnu potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i što je jednom dospio u polufinale velike nagrade za prozu.
Posljednji obznanjeni rezultati istraživanja tržišta knjiga pokazuju da se u posljednje dvije godine broj kupaca knjiga prepolovio, da je u posljednja tri mjeseca svega 19 posto građana kupilo knjigu, i da dva i pol milijuna Hrvata uopće ne čita. Istraživanje što ga provodi GFK za Zajednicu nakladnika i knjižara te Knjižni blok, pokazuje neočekivano drastičan pad općeg interesa za knjigu. Prosječan hrvatski pisac zbog ovih je saznanja ponovo zapao u očajanje, depresiju i samosažaljenje, iz koje ga tek povremeno izvuku varljive utjehe (»Nije problem u meni!«) i zlurado likovanje (»Propadaju, znači, i oni popularniji pisci koji su se donedavno kingkongovski busali u prsa svojim takozvanim komercijalnim uspjehom!«)
Hrvatska književna depresija pokosila je i one najstamenije. Nagrađivana, prevođena autorica Daša Drndić priznaje da trenutno uopće ništa ne piše. Kaže da je nemoćna; da joj se u "ovoj i ovakvoj sadašnjosti" pisanje čini – besmislenim. Ipak, podaci o izumiranju čitatelja nisu je iznenadili.
– Ljudi u Hrvatskoj nisu izuzetak. Kako zamišljate da će gladna, obespravljena, nezaposlena i na koncu ljutita osoba čitati bilo što, pa i šund? Kultura općenito nestaje sa scene. Ostaju šrot, sapunice i melodrama, kako bi se raja pacificirala. Ali ni to više nije dovoljno. Svijet može očekivati sve više razjarenih glasova, uglavnom neonacističkih i neofašističkih i s druge strane – mlaku pobunu. Ovo što se danas događa podsjeća na Njemačku početkom 1930-ih. Ako se bude "rađala" nova kultura, ona će biti varikinom isprana kultura, kultura u funkciji stvaranja "hrabrog novog svijeta". Knjige već nestaju – postaju virtualne, kaže autorica čiji je roman "Sonnenschein", na engleski preveden kao "Trieste", doživio trijumf u inozemstvu.
Dosad su porazne statistike o (ne)čitanju bile povod za jadikovke izdavača koji koriste svaku priliku da ukažu na ugroženost svoje pozicije na tržištu. Ipak, sve više autora odbija biti supotpisnicima takvih lamentacija, ocjenjujući ih licemjernima: izdavačima slabi posao, istina, ali upravo su oni ti koji su obezvređivali rad pisaca isplaćujući im mizerne (ili nikakve) honorare, dok su drugi akteri izdavačkog procesa bili za svoj posao pošteno plaćani, od lektora i korektora do grafičara i ilustratora.
Autori i izdavači više nisu na istoj strani. Ne tako davno, Vedrana Rudan je javno o tome progovorila, odbivši sudjelovati na promociji nove knjige zbog neisplate honorara. Uzroci za pad prodaje knjiga također se pripisuju izdavačima, njihovoj halapljivoj želji da neuspjeh na tržištu nadomjeste državnim potporama iz raznih programa Ministarstva kulture.
Prosječni hrvatski pisac, utučen nepobitnim dokazima o uzaludnosti svoje opsesije, jedno će vrijeme kao Kafkin insekt ostati sklupčan u mračnoj čahuri svog nemoćnog nezadovoljstva. Uskoro će se ponovo, privučen plavičastim svjetlom kompjuterskog ekrana, dovući pred tipkovnicu i malo-pomalo davati zaleta svojoj božanstvenoj maniji, ispisujući prvu rečenicu najnovije pripovijetke za regionalni natječaj: »Jednog jutra Grgur F. probudio se kao najčitaniji pisac u Hrvatskoj i regiji." (M. HRGOVIĆ/NL)