Da je kojim sretnim slučajem Hrvatska ušla u Europsku uniju, zajedno s deset novih članica 1. svibnja 2004., najvjerojatnije bi, poput većine njih, od toga odmah ubirala značajne razvojne koristi, zato što su tada, kao odlučujuća jezgra EU-a, i Njemačka, i Francuska, i Velika Britanija, i Italija, bile u snažnom zamahu, a gotovo sve ostale stare i sve nove članice, kao tada i Hrvatska, bile nisko ili samo srednje zadužene i s umjerenim proračunskim manjkovima. No, pretjerana domaća potrošnja, s osloncem na jednokratne privatizacijske prihode i na novo visoko vanjsko zaduživanje, koja je uslijedila nakon 2004. u kombinaciji sa špekulantskim udarima s američkog tržišta hipotekarnih zajmova, rezultirala je recesijom i dužničkom krizom širom Europske unije.
Sve članice Unije, bez iznimke, pale su od jeseni 2008. do početka 2010. u recesiju, iz koje se većina najmanje zaduženih, najrazvijenijih i industrijski najsnažnijih, izvukla već 2010. To, međutim, nije pošlo za rukom najtežim slučajevima: Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Cipru, pa ni Mađarskoj, kojima se na prijelazu u 2013. priključuju i Slovenija i Italija, a u nedalekoj sjeni i Češka i Malta, kao i kronično krizna Bugarska i Rumunjska. U takvim okolnostima, pod teretima enormnim proračunskih manjkova i rastućih javnih i vanjskih dugova bankrotirajućih članica s periferije eurozone, zatresla se i cijela Europska unija, krenuvši od 2012. prema drugom recesijskom dnu, kojem se još ne nazire krajnja dubina.
Tako se u prvih 14 (od uspostave Europske monetarne unije), ili u posljednjih 11 (od velikog proširenja iz 2004.), a osobito u posljednjih pet godina (od eksplozije svjetske financijske i europske dužničke i razvojne krize) pokazalo, da je Europska unija stabilno profitabilan geoekonomski i strateški okvir samo za njezine najsnažnije članice, dok većini ostalih kao da prijeti sudbina pretjerano eksploatiranih ili okupiranih kolonija, ili čak dužničkih robova na neodređeno vrijeme.
U takvim se okolnostima Europska unija za manje od 15 godina, nakon trijumfalnog starta, preobrazila u kaotično zajedničko tržište (što je dijagnoza koju je prošlih dana ponovila i njemačka kancelarka, Angela Merkel), na kojem kao da svaka od članica gleda samo kako da nadmudri drugu ili kako da je neka druga ne nasamari. A u gospodarskoj stvarnosti, ekonomske se razlike među članicama zlokobno produbljuju, umjesto da se smanjuju, kroz harmonizirani razvoj. Te su razlike najdrastičnije na ljestvici članica, poredanih prema visini BDP-a po stanovniku, na kojoj su i liderski Luksemburg, s 83.600 eura, i Njemačka s 32.300 eura, i Grčka i Slovenija s po 17.200 eura, i Bugarska sa samo 5.400 eura. Hrvatska, sa svojih 10.300 eura BDP-a po stanovniku razvijenija je danas samo od Bugarske i Rumunjske, dok je prije 25 godina bila razvijenija i od Estonije, Latvije i Litve, i od Čehoslovačke, Poljske i Mađarske, kao i od Malte i Cipra.
Zato, prema ocjenama analitičara, s proljetnog zasjedanja MMF-a i Svjetske banke, brzih, skorih, pa ni sigurnih rješenja za tešku financijsku i razvojnu krizu, koja hara većinom zapadnih zemalja – još nema na vidiku. (I. JAKOVLJEVIĆ/NL)