Politologinja Tatjana Tomaić, najveći poznavatelj problema hrvatsko-slovenske granice u Istri i šire, u intervjuu našem listu objašnjava zašto Slovenija nema pravo na Savudrijsku valu, te iznosi scenarije po kojima bi se dalje mogao razriješiti spor dviju država.
Povijesna i pravna neutemeljenost
- U knjizi "Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji" opširno iznosite i povijesne činjenice o razgraničenju između hrvatske i slovenske Istre. Postoji li povijesna
utemeljenost makar jednog slovenskog zahtjeva u vezi određivanja granične crte u Savudrijskoj vali, odnosno kopnene granice u Istri?
- Ne postoji povijesna utemeljenost slovenskih zahtjeva. Hrvatska nije nikad donijela
zakonske akte ili odluke o promjeni granice na Dragonji, niti se Hrvatska ikad odrekla svog državnog teritorija određenog "avnojskim" granicama u korist Slovenije. Pretenzija Republike Slovenije za promjenom granice na rijeci Dragonji u svoju korist nije povijesno, a ni pravno utemeljena. Zastupanje stajališta da Hrvatska treba tražiti legalan povratak hrvatsko-slovenske granice na prirodni tok rijeke Dragonje rezultat je istraživanja koje je
potvrdilo da se ni Hrvatska ni Slovenija nisu mirile s postojećom nelegalnom kopnenom granicom. Hrvatska jer je nelegalno zakinuta za 390 hektara svog državnog teritorija, a Slovenija jer ima pretenzije koje su se godinama samo razvijale i povećavale prema hrvatskom teritoriju. Prisjetimo se da je nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušala anektirati 113 ha u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Nakon takve odluke Državnog zbora niti Hrvatska nema više obvezu pridržavanja tog dogovora koji je Slovenija prekršila te stoga naša država ima pravo tražiti povrat granice na prirodni tok rijeke Dragonje. Sadašnja slovenska pretenzija
obuhvaća oko 166 km2 hrvatskog teritorijalnog mora od kojeg bi 46,4 km2 trebalo biti pretvoreno u međunarodne vode, a 113,4 km2 Hrvatska bi trebala pokloniti Sloveniji uz veliki fantomski gospodarski pojas od oko 350 km2 koji je Slovenija proglasila u 2005. godini. Granica na rijeci Dragonji određuje granicu na moru te je kopnena granica osnova razgraničenja i na moru. S obzirom da kopnenu granicu treba tek utvrditi, Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji, pa je time jasno i da bi Hrvatska imala čak veći dio Savudrijske vale.
- Zašto je važna da granica u Savudrijskoj vali ostane po sredini do konačnog
razgraničenja dviju država?
- Za privremeno razgraničenje u Savudrijskoj vali koje ostaje na snazi do konačnog
rješenja graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mjerodavna je crta sredine (ekvidistanca) na osnovi stajališta Republike Hrvatske u Deklaracijama o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije iz 1999. godine koje je usvojio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora i na temelju ulaska Slovenije
u EU 2004. godine sa svojim teritorijalnim morem od 180 km2 i crtom sredine kao metodom morskog razgraničenja. U Deklaracijama stajalište Hrvatske je izraženo u tri stavka - prvo, Sporazum o pograničnom prometu i suradnji dobar je okvir za zadovoljenje interesa stanovništva u pograničnom području, drugo - ekvidistanca je metoda koju
treba primijeniti na razgraničenje, treće - za privremeno rješenje također je mjerodavna crta sredine, te da rješenje sporova treba provesti pravnim putem. Hrvatska je u bivšoj federaciji obnašala jurisdikciju u svojem dijelu Savudrijske vale i za to postoje nebrojeni dokazi. Stoga je privremeno razgraničenje crtom sredine prihvatljivo, jer je u skladu s mišljenjem broj tri Badinterove komisije koje je postalo prihvaćen kriterij za
razgraničenje između dvije države. Republičke granice na dan 25. lipnja 1991. dobivaju svojstvo državnih granica zaštićenih međunarodnim pravom.
Hrvatska javnost upoznata je i s činjenicom da niti jedna hrvatska vlada nije poticala sukobe sa Slovenijom i zagovarala neprijateljstvo i vrijeđanje. Nikad. Hrvatski političari nisu poput slovenskih koristili neriješeno granično pitanje za postizanje političkih bodova i mobiliziranje svog biračkog tijela. Hrvatska je uvijek pokazivala spremnost na dijalog i suradnju. Takvo stajalište Hrvatska će zastupati i dalje slijedeći misao kardinala Franje Kuharića koji je rekao da "Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati".
U dobroj namjeri i vjeri
- Problem razgraničenja na kopnu - od Međimurja i Žumberka do istarskog zaleđa - ostao je u sjeni Pirana. O koliko se teritorija, zapravo, radi?
- Teško je točno utvrditi i samu spornu površinu baš zbog nedefinirane granice. Stoga
su moguća odstupanja i nepreciznost zbog različitih podataka koji nisu ujednačeni. Dokumenti predani arbitražnom sudu pokazuju veliko neslaganje hrvatskih i slovenskih zahtjeva na više spornih mjesta koja obuhvaćaju ukupne površine i od nekoliko tisuća hektara. Područja su to u Međimurju, Svetoj Geri, Sekulići, Prapratna draga itd. Za
spomenuti je i 113 hektara teritorija u Istri južno od kanala Sv. Odorika po kojem bi Slovenija željela odrediti kopnenu granicu i buduću graničnu crtu morskog razgraničenja nadajući se većem dijelu Savudrijske vale.
Zanimljiva je i činjenica da je slovenski državni teritorij u posljednjih 25 godina narastao za 22,1 kvadratni kilometar, iako ta država službeno nije promijenila niti jedan metar svoje granice.
- Koji su mogući scenariji arbitraže, po vašem mišljenju?
- Hrvatska javnost je pomalo zbunjena izjavama slovenskih političara o prihvaćanju pravorijeka arbitražnog suda poput: "Hrvatska će morati prihvatiti arbitražnu presudu, mora se poštovati međunarodno pravo, i druge države članice EU nas podržavaju", i tako dalje. Sve su to izjave koje slovenska politička elita koristi prvenstveno za uvjeravanje svojih građana u pozitivan ishod arbitraže za Sloveniju. Postavlja se ponovno pitanje za ministra Erjavca: Odakle mu takve informacije? Podsjeća nas to na 2015. godinu kad je još u proljeće ministar Erjavec počeo s izjavama koje su svoje ishodište pokazale u srpnju
otkrivanjem transkripata sa sadržajem nelegalnog djelovanja i pokušaja potkupljivanja arbitražnih sudaca slovenskog arbitra Jerneja Sekolca i zastupnice slovenske vlade Simone Drenik.
- Hrvatska ne priznaje arbitražni sud?
- Za Republiku Hrvatsku pravorijek arbitraže je neobvezujući. Republika Slovenija nas je svojim djelovanjem prisilila da aktiviramo članak 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora i prekinemo arbitražni postupak zbog povrede samog arbitražnog sporazuma. Arbitražni sud je unatoč hrvatskom prekidu arbitražnog sporazuma
nastavio sa svojim radom i izdao priopćenje o nelegalnom djelovanju Slovenije, ali koje, po njihovom mišljenju, nije bilo tolikih razmjera da onemogućava daljnji arbitražni postupak i sam rad Suda. Ne samo hrvatska i slovenska, nego i međunarodna javnost s velikim zanimanjem očekuje odluku Arbitražnog suda baš zbog samog kontaminiranog i korumpiranog postupka. Kakvi su mogući scenariji?
Prvi: Arbitražni sud donosi odluku na osnovi međunarodnog prava - znači u korist Hrvatske, Hrvatska je izašla iz arbitraže i odluka nas ne obvezuje, Slovenija
ne prihvaća odluku jer nije dobila izlaz na otvoreno more, Arbitražni sud je vratio vjerodostojnost u svoj institucionalni okvir i uspio na taj način okončati krizu koja bi imala nesagledive posljedice u preispitivanju njegovih prošlih odluka, a i budućih arbitražnih postupaka. Drugi - Slovenija dobiva neku vrstu izlaza na otvoreno more i većinu Savudrijske vale. Hrvatska to ne prihvaća iz poznatih razloga izlaska iz arbitraže.
Slovenski neuspješni politički pritisci na Hrvatsku. Hrvatska čuva svoje teritorijalno more.
U oba slučaja mogućeg ishoda arbitraže Hrvatska neće sudjelovati svojim djelovanjem niti nikakvom implementacijom sudske odluke. Važno je naglasiti da je nužno nastaviti bilateralnu suradnju poštujući već postojeće ugovore koji reguliraju promet, suradnju i imovinska prava građana. Hrvatska i Slovenija članice su i Ujedinjenih naroda i
niza vladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Obje su države stranke Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, članice NATO-a i članice Europske unije.
Republika Hrvatska je potpisala Sporazum o arbitraži u dobroj namjeri i vjeri u nepristranost arbitara. Pretpostavka je bila da je tako učinila i Republika Slovenija.
Pozitivna je činjenica za hrvatsku demokraciju da je otkrivanje afere Pirangate 2015. godine, koja je iznijela na vidjelo slovensko grubo kršenje Sporazuma o arbitraži između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, homogeniziralo hrvatsku javnost i ujedinilo političke elite u očuvanju nacionalnih interesa. Od velike važnosti je podatak da je Hrvatski sabor 29. srpnja 2015. jednoglasno donio zaključak kojim je obvezao hrvatsku vladu da
pokrene postupak prestanka sporazuma o arbitraži, jer je Slovenija bitno povrijedila njegove odredbe i cijeli proces nepovratno kompromitirala.
Republika Slovenija ne bi trebala očekivati mogućnost pritiska EU-a i njezinih
čelnika na Republiku Hrvatsku te nikakvu prisilu na primjenu odluke arbitražnog suda. Ne postoje mehanizmi prisile u međunarodnom pravu te EU neće vršiti politički pritisak na našu državu.
Zaslužujemo barem ispriku
Je li jedini "pravedan" ishod u ovom trenutku očuvanje statusa quo, te postizanje bilateralnog dogovora Hrvatske i Slovenije u budućnosti?
- Granični spor između Hrvatske i Slovenije nije poseban fenomen s obzirom da su takvi
sporovi prisutni i u drugim državama članicama EU. Članstvo u EU ne može riješiti nikakvim automatizmom granične sporove jer EU, osim inzistiranja na tome da nove članice nemaju sporova sa svojim susjedima, nema instrumente za njihovo rješavanje.
- Kako dalje sa Slovenijom?
- Pitanje je sad kakva treba biti naša politika prema Sloveniji? Koliko su narušeni naši međunarodni odnosi ovom slovenskom blamažom i pokušajem prijevare? Slovenija
se ponaša kao "žrtva", a Hrvatska bi u najmanju ruku trebala dobiti barem slovensku ispriku za aferu Pirangate.
Slovenija je, ozbiljnim narušavanjem povjerenja u Stalni arbitražni sud, izazivanjem sukoba između dviju država članica NATO saveza, kao i skandalom koji je otkrio nepoštivanje Sporazuma koji je potpisan pod budnim okom EU i posredovanjem EK, pokazala nesposobnost svoje vanjske politike. Pojednostavljeno rečeno, Slovenija je varala u arbitraži. Mislim da nam to dovoljno govori. Mogli bismo sa sigurnošću potvrditi i da, s obzirom na iskustvo s Arbitražnim sudom, Hrvatska više nikad u budućnosti neće pristati na nove arbitraže, jer je povjerenje u nepristanost Stalnog arbitražnog suda nepovratno izgubljeno. Zajedničko rješenje u pogledu graničnog spora Hrvatska i Slovenija će s vremenom pronaći drugim metodama, na međunarodnom sudu ili bilateralnim dogovorom, jer je poznato da se pitanje granica rješava u okviru međunarodnog prava. Osobno smatram da je bilateralni dogovor najbolje rješenje, jer bi to pokrenulo i novu vrstu komunikacije između dviju država i vratilo povjerenje u mogućnost dijaloga i susjedske suradnje. (Dubravko GRAKALIĆ)