Na lijekove se svakog dana neracionalno potroši oko pet milijuna kuna. Najveci dio, oko 33 posto takozvanog "spaljenog" novca odnosi se na potrošnju skupljih lijekova, koji su medutim jednako ucinkoviti kao i oni jeftiniji. Nerijetko je u svijesti pacijenata i lijecnika mišljenje da skuplji lijekovi bolje djeluju, izjavio je prim. dr. Ranko Stevanovic, predsjednik Hrvatskog društva za farmakoekonomiju i ekonomiku zdravstva.
Navodi primjer gnojne angine, za cije se lijecenje propisuje desetak razlicitih antibiotika. Samo jedan je lijek prvog izbora (benzatin-fenoksimetilpenicilin ili azitromicin kod osoba preosjetljivih na penicilin). Medutim, pod pritiskom pacijenata i farmaceutske industrije lijecnici puno cešce propisuju druge antibiotike koji su na neki nacin "fancy", ali koštaju tri do cetiri puta više od lijeka prvog izbora. Tako se samo za gnojnu anginu potroši 40 posto više novca od potrebnog, a bolest se rješava manje dobro. Umjesto stotinjak milijuna kuna godišnje, koliko se sada troši samo na tu bolest, moglo bi se potrošiti 60 milijuna, uz jednaku ucinkovitost, procjenjuje dr. Stevanovic.
Lijecnici cesto lažno obzirni
- Preporuka bi bila da se za neke ucestale bolesti postave proaktivne smjernice, cija je primjena mjerljiva. Kad lijecnik upiše dijagnozu u racunalo, sustav bi automatski trebao ponuditi propisani lijek prvog izbora. Lijecnik može donijeti i drugu odluku iz raznih razloga, npr. amoksilklavolunsku kiselinu, koja je cesto propisivan lijek za gnojnu anginu u djece. Medutim, trebao bi napisati i obrazloženje za takvu odluku, što bi umanjilo nepotrebno propisivanje. Informacijski sustav ujedno štiti lijecnike od pritisaka.
Lijecnik može reci: "Propisao bih vam lijek koji od mene tražite, ali sustav to ne dozvoljava za takvu dijagnozu". Time bi pacijentima bilo omoguceno ucinkovitije lijecenje, a sustavu racionalnija potrošnja lijekova, zakljucuje Stevanovic.
Lijecnici uglavnom znaju koji je lijek prvog izbora, ali katkad su prema pacijentima lažno obzirni, jer su placeni po glavi i udovoljavaju njihovim pritiscima. Zbog toga ponekad propisuju antibiotike cak i kad sumnjaju da je uzrocnik infekcije virus, a kada je antibiotik neucinkovit. No, pacijent se "bolje" osjeca kada iz ordinacije izade s receptom. Kad bi se placanje lijecnika zasnivalo na uspješnosti lijecenja, odnosno mjerenju kvaliteta rada, nestalo bi i te lažne obzirnosti, smatra dr. Stevanovic, koji je ujedno i voditelj Odjela za primarnu zdravstvenu zaštitu pri hrvatskom Zavodu za javno zdravstvo.
- Kad se govori o racionalizaciji, ne misli se na štednju. Racionalno je potrošiti 20, 30 tisuca kuna za ucinkovit lijek koji ce pacijentu dati zdravlje. Kažu da škrtac uvijek više placa. Dobar primjer za to je reumatoidni artritis, bolest zbog koje pacijenti potroše silni novac na lijekove protiv bolova, puno trpe, izloženi su velikim deformacijama, postaju invalidi. Postoji i skupa biološka terapija koja košta 40 i više tisuca kuna godišnje. Medutim, kad se napravi farmakoekonomski izracun za neke bolesnike koji ispunjavaju odredene medicinske kriterije, pokazuje se da je ušteda za sustav veca ako uzimaju taj skupi lijek nego da uzimaju lijek protiv bolova, borave u toplicama, završavaju na operacijama zbog fraktura kostiju i zglobova, da ne govorimo da ranije odlaze u mirovinu i vrlo teško žive. Biološki lijekovi su skupi, ali pokazali su se ucinkovitima za odredene skupine bolesnika, kod nekih karcinoma, autoimunih i drugih bolesti, porucuje ovaj lijecnik.
Vecinu lijekova pacijenti bacaju
Zbog toga je jako važno da se na razini države odabere pet ili deset dijagnoza, usvoje hrvatske smjernice i da se mjerljivim proaktivnim alatima potice propisivanje terapije. Na taj nacin i lijecnici ce odahnuti, a i pacijenti ce dobiti puno više. Kontrolne tocke dovele bi do racionalizacije potrošnje.
"To vam je kao prebrza vožnja. Kada postave pet, šest radara od Pule do Zagreba onda vozacima ne pada na pamet da voze brže od dozvoljenog", zakljucuje naš sugovornik.
Neuzimanje podignutih lijekova dobivenih u sklopu propisane terapije još je jedan segment neracionalne potrošnje u zdravstvu, upozorava dr. Stevanovic. Dvije trecine podignutih lijekova za kronicne bolesti bolesnici ne uzimaju redovito. Premda odlaze na komplicirane, skupe, ponekad i bolne pretrage, postavi im se dijagnoza i propiše lijek, oni na koncu taj lijek ne uzimaju ili najcešce uzmu tek prvih nekoliko tableta. Zatim potpuno prestanu ili ga uzimaju neredovito. Cest je to slucaj, primjerice kod hipertenzije, dijabetesa ili povecane razine kolesterola u krvi.
Pacijenti koji pocnu uzimati lijek za hipertenziju prvih se nekoliko tjedana ne osjecaju dobro sa sniženim (normalnim) tlakom, jer je njihov organizam naviknut na povišen tlak. Osjecaju pospanost, klonulost, možda i vrtoglavicu. Takvom pacijentu treba podrška sustava koji ce ga poticati da izdrži. U tom smislu mogla bi se poduzeti široka akcija, primjerice pod nazivom - "Jeste li danas uzeli svoju tabletu?". Takva bi akcija pacijente upozorila na prednosti redovitog uzimanja lijeka. Donijela bi poboljšanje zdravlja, produljila ocekivano trajanje života i smanjila ukupnu potrošnju zbog komplikacija bolesti.
- Oko 40 posto svih hipertenzija može se riješiti bez lijekova za hipertenziju. Edukacija pacijenata je najjeftinija i daje najvece rezultate. Dijetom, smanjenjem unosa soli i diureticima vrijednost tlaka pada za 20 - 30 mm živinog stupca. Za dobar dio bolesnika ucinkoviti su i jeftini betablokeri. Medutim, farmaceutska industrija i pacijenti pritišcu lijecnike da propisuju novije lijekove, primjerice ACE inhibitore trece generacije, koji ponekad koštaju 300 do 400 kuna mjesecno. Oni djeluju na cijeli niz sustava u tijelu, hipotalamus, hipofizu, nadbubrežne žlijezde, pa sigurno imaju i vece nuspojave. (Piše Jasna ORLIC)
Hrvatska za lijekove izdvaja 2,5 posto BDP-a
S jedne strane Hrvatska za lijekove izdvaja 2,5 posto bruto
nacionalnog dohotka pa je po tome medu prvima u svijetu. Medutim, taj je
dohodak mali u odnosu na razvijene zemlje pa za lijekove zapravo
izdvajamo puno manji iznos po glavi od stanovnika tih država. Ne bismo
li dostigli fiskalne iznose u razvijenom svijetu, moramo stalno
povecavati proracunska sredstva za lijekove. No, veca povecanja danas
nije moguce postici pa se puno više može napraviti racionalizacijom i
edukacijom pacijenata, odgovorio nam je dr. Stevanovic na pitanje je li
potrošnja lijekova u Hrvatskoj prevelika.