Ljubav prema prirodi, čistom zraku, pjevu ptica i svemu ostalom u čemu uživa Puljanin Mario Kramar zasjenilo je smeće koje se baca po šumicama. Međutim, ovaj vitalni 59-godišnjak nije odustao i odlučio je dati svoj doprinos da njemu drage zelene oaze opet postanu čiste. Na dijelu brdašca ponad Stancije Peličeti bacio se tako na posao i duž staza na kojima obično bere šparuge, gljive ili jednostavno šeće, počeo je izvlačiti sve otpatke na koje je naišao. I za manje od mjesec dana napravio impresivnu hrpu: madraca, dijelova kuhinjskih elemenata, plastike, pločica.
Šporkulje ne miruju
- Ovo su moje sportske vježbe. Ja to lociram, stavim rukavice i pokupim, te odložim na hrpu. No, kada se tog smeća vrlo brzo nakupilo postavilo se pitanje tko će to odnijeti. Ja sam zvao i komunalce iz Vodnjana i ove iz Pule, jer se radi o graničnom području između dva grada, a doista bi bilo bespredmetno i poprilično bi se odužilo da prepričam to loptanje i prebacivanje odgovornosti s jednih na druge. U konačnici, vodnjanski su komunalci prvi popustili, došli su i odnijeli dva kamiona smeća, ali su još toliku gomilu pustili. Ja sam im rekao da moraju malo i rukama počistiti, ne samo sa strojevima, baš kao što to i ja radim, ali očito se to ne da raditi svakome. Mene nije niti strah, niti sram, samo želim da ljudi shvate da moraju nešto učiniti da bi nam svima priroda ostala lijepa i čista, ustvrdio je Kramar i apelirao na svoje istomišljenike i susjede, pritom citirajući John F. Kennedyja: "Nemojte pitati što vaša zemlja može učiniti za vas. Pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju!".
Hrpe smeća koje i dalje stoje duž staze, a koje je Kramar izvukao u posljednjih nekoliko dana, dokaz su da "šporkulje" ne miruju i da je to kontinuirani posao. No, kako tome stati na kraj, pita se Kramar.
Opasne jame
- To nije došao netko ne znam otkud, to su stanari iz bliže okolice. Doduše ima i nešto kablova, valjda pokradenih jer se ovdje u miru iz njih izvlače bakrene žice, ima nešto i narkomanskih šprica… Ma jedna žalost. Ima tu i jama koje su ostale nakon vađenja kremenog pijeska i one su vrlo opasne, pogotovo za djecu i one koji ovuda prolaze, a ne znaju za njih, jer zemlja propada. I one su idealna mjesta za bacanje smeća i svačega još, ali ni o njima nitko ne želi ništa znati, niti se s tim problemom pozabaviti. Pa zar ne bi država, nakon propasti tog poduzeća Mikrosila za kojeg se vadio kremeni pijesak, trebala sanirati takve iskope? Ili treba čekati da se nešto dogodi, kaže nadalje Kramar i u konačnici poziva šetače, klubove i zaljubljenike u prirodu da prilikom svojih redovnih šetnji očiste barem putove kojima hodaju, da uzmu vrećice sa sobom i pokupe što se pokupiti da. (S. ZRINIĆ TERLEVIĆ)