Sportska dvorana srednje škole u Labinu, jedina u kojoj se mogu igrati službene utakmice na Labinštini, kao da suze lije od muke koliko su je nadležni zapustili.
Skroz dotrajala, sramotno trula poput kakve zaboravljene jabuke, prokišnjava po cijeloj dužini, pa dolje na uništenom parketu umjesto igračkih atrakcija sve češće nudi tragikomične scene: malonogometaši posrću na vodi kao na ledu i samo ih neka luda sreća spašava da ne završe na traumatologiji, a tajnik rukometnog kluba briše mokro tlo naizmjence kako se kadetske ekipe izmjenjuju u napadu.
Dvoranu u vlasništvu srednje škole, odnosno Županije kao osnivača obrazovne ustanove, poslijepodne koriste udruge i rekreativci, a poprište je i zabavno-kulturnih priredbi.
Nije obnavljana otkako je izgrađena 1978. godine, kada su legendarne "labudice", rukometašice Rudara, ušle u Prvu ligu, pa je daleko od sportskog hrama Labinštine, već više podsjeća na kakvo zaboravljeno skladište ugaslog industrijskog pogona.
Kada se sumiraju falinke, i ne čudi da je još prije dvije godine zabranjeno odigravanje susreta Prve malonogometne lige, a otad Labin više ne ugošćuje ni državna rukometna prvenstva za mlađe, čiji je ranije bio stalan domaćin.
Vjerojatno je samo pitanje vremena kada će i rukometni klubovi iz nižih državnih liga morati potražiti drugu adresu.
Elem: glomazni radijatori preblizu su borilišta i prava opasnost za ozljede igrača, zidove probija vlaga, ventilacija je neispravna, u neadekvatnim svlačionicama začepljeni su tuševi, rijetki su umivaonici sa slavinom, toalet za publiku je ispod svake razine… Barem bi higijenski uvjeti mogli biti osigurani, budući da škola s korisnicima prostora sklapa (i naplaćuje) ugovore o zakupu. (I. RADIĆ, snimio D. ŠTIFANIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU