Prečesto mislimo da je najveći problem, što ne možemo kupiti neku haljinu od tristo kuna, već tog trenutka to mora biti neka jeftinija. Nekima je problem i potišteni su, kad desetak dana neprekidno pada kiša. Problem nam je sve i svašta, a često su to nebitne stvari.
U kući obitelji Silov u Vinežu kraj Labina, kažu nam da problema nema. Govori nam to majka Ida Silov, koja je osamdeset postotni invalid, ali govori i njena kćer kćerka Rosana, majka dvaju sinova, šesnaestgodišnjeg Luke i trinaestgodišnjeg Roka.
Kuća puna ljubavi
Jučer je njihova obiteljska kuća bila puna ljudi, puna ljubavi je svakoga dana, jer se to na članovima obitelji jasno vidi. Puna ljudi bila je iz razloga što je mamu Idu Društvo distrofičara Istre jednoglasno proglasilo "Najboljom mamom na svijetu".
Nikad žiri nije bio jednodušniji, govori nam Davor Komar, predsjednik društva.
– Njezin sin Roko je naš član, ljudi se znaju pitati zašto, jer za većinu bi to trebao biti netko u invalidskim kolicima. Roko to nije, odličan je đak, izvršava svoje školske obaveze, ali Roko ima, što na prvi pogled nije vidljivo, tešku i neizlječivu neuromuskularnu bolest koje je vrlo rijetka i s tom je dijagnozom jedini u Istri, a mi ne znamo da postoji niti jedan takav slučaj u Hrvatskoj – govori nam Komar, dok uručuje plaketu za najbolju mamu – hrabroj i ponosnoj majci Rosani.
A sve je bilo kao kod većine obitelji, sve do 2002. godine kad je svijet ugledao mali Roko. Rosana je već bila majka tada trogodišnjeg sina Luke. Samo dvadesetak dana nakon poroda, primijetilo se da Roko zdravstveno nije kao ostala djeca. Od tada, pa do današnjeg dana, Rosanin i Rokov život, a time i čitave obitelji Silov, dobiva drastičan preokret.
Do pet puta tjedno u bolnici
- Prihvatila sam to od prvog dana. Optimist sam i vesela osoba po prirodi, i to mi daje snage i volje – priča Rosana.
Roko trenutačno pohađa šesti razred Osnovne škole Ivo Lola Ribar u Labinu. Mada u njoj provodi najmanje vremena. Život Roka i mame Rosane odvija se na četiri kotača, jer su najmanje tri do pet puta tjedno na putu, bilo prema Rijeci, Puli ili Zagrebu. Kada se poduže zadrži u bolnici na riječkoj Kantridi, Roko tamo pohađa školu, a ocjene mu upisuju u labinskoj školi.
Rokova jako rijetka bolest, čini da mora biti na redovitim pregledima i terapijama, skoro pa svakodnevno. Trenutačno mu je dijagnosticirano šest tumora, tri na vratnoj kralješnici, dva na očnom živcu i jedan na mozgu. Sve to čini da je na trenutke potpuno slijep ili vidi sve u duginim bojama, nema ravnotežu, te osjeća nesnosne bolove čitavog tijela. Osim tih tumora ima i ostale doslovce po čitavom tijelu.
Najpoznatiji kirurzi, su svi od reda dali istu dijagnozu i nitko od njih ne želi operirati tumore, jer ne vjeruju u pozitivan uspjeh operacije.
Kirurzi ne mogu operirati Roka
Rosana je tražila mišljenja i doktora u Sjedinjenim Američkim državama, ali su oni samo potvrdili nalaze naših.
Rosana Silov, koja je samohrana majka, imala je svoj zadnji radni dan prije 13 godina, kada je bila prisiljena prestati s radom kao knjigovođa u jednoj labinskoj tvrtki, i od tada se 24 sata dnevno posvećuje sinu Roku, a da stvar bude gora tu je i njena majka Ida koja je osamdeset postotni invalid, o kojoj također brine.
- Lakše mi je sada, jer je moj drugi sin Luka odrastao pa i on pomaže, govori nam hrabra, puna entuzijazma Rosana. Majka i osoba koju bi svatko poželio, imati u svojoj blizini.
Ne žali se, no ipak će nam reći da kao roditelj njegovatelj, prima mjesečno 2.500 kuna. To mora biti dostatno za sve. Muči je malo automobil, jer je svojim starim do sada prešla skoro 400 tisuća kilometara, pa ne zna kad će i gdje stati, a ovisna je o njemu, za svakodnevna putovanje u bolnice Rijeke, Zagreba ili onu pulsku. Ne može kupiti drugi, jer kao roditelj njegovatelj, nije kod banaka kreditno sposobna, pa nikakav vid ni najmanjeg kredita ne dolazi u obzir. Zahvaljuje svim dobrim ljudima koji joj na bilo koji način pomažu.
Uz predanu joj plaketu za Najbolju mamu na svijetu primila je i buket ruža od labinskog gradonačelnika Tulia Demetlike, za kojega veli da je socijalno osjetljiv, što potvrđuje i Davor Komar, predsjednik Društva distrofičara Istre.
Napustili smo dom obitelji Silov, s obećanjem da nam više neće biti problem kad nam netko zauzme parkirno mjesto ili kada nam vrijeme nije po volji. Toga se sramimo, jer su nam još dugo, dugo, odzvanjale riječi hrabre mame Rosane, koja je rekla da nema problema, koja je vesela, nasmiješena, puna volje, htijenja, ljubavi, ne samo za svoje sinove i majku, već i za okolinu i sve one koji je znaju.
- Često mi dolaze prijateljice, jadaju mi se, misleći da imaju problema, ja im dajem savjete, i u sebi sam sretna, jer vidim da to nisu nikakvi problemi. (Adriano ŠĆULAC)