Svaki život ima svoj početak i kraj. No, važno je da taj kraj bude dostojan čovjeka, da se okonča uz što manje patnje. U toj misiji u Istri nemjerljivu ulogu odigrali su liječnici i ostali članovi županijskog tima palijativne skrbi. Djeluju već deset godina, a zadnje četiri imaju i profesionalni mobilni tim. Premda malobrojni, samo prošle godine obavili su 1.678 kućnih posjeta kod 404 najtežih pacijenata diljem Istre.
Dogovor s bolnicom
- Ovaj zahtjevan posao traži puno od čovjeka, ali ponekad daje i veliku satisfakciju kada vidiš da si pomogao najtežim bolesnicima, primjerice kao kada nakon pleuralne punkcije pacijent konačno može disati, veli mr. sc. dr. Diego Brumini specijalist onkologije i radioterapije, voditelj Službe palijativne skrbi pri Istarskim domovima zdravlja.
Pored njega, kao jedinog stalno zaposlenog liječnika u timu, rade vanjski suradnici, a posebno je angažiran dr. Irenko Srdoč, neurologinja dr. Julijana Franinović Marković, psiholog Danica Kuzmanović, Nika Spasić, fizijatar, Dolores Ghersinich, stomatolog, Ivo Povrzanović, zatim su tu i onkolog Mario Božac, psihijatar Tomislav Peharda, farmaceutica Irena Grahovac, dvije medicinske sestre kao koordinatori - Bosiljka Kovačević i Mayerling Macan Kišiček, a uključeni su povremeno i 15-ak educiranih socijalnih radnika te volonteri.
U njihovom je poslu važno, kaže dr. Brumini, da ih obiteljski i bolnički liječnici što ranije pošalju u kuću pacijenata, jer tada mogu više pomoći pacijentu da dulje živi i lakše podnosi tegobe. "Ranijih godina su nas zvali pred sam kraj. U šali sam rekao kolegama u bolnici da u toj fazi bolesti mogu zvati samo popa i pogrebnika," šali se voditelj tima. Zbog toga sada tjedno odlazi u bolnicu gdje ga liječnici upoznaju s pacijentima koji trebaju nastavak zdravstvene skrbi kod kuće. Ta spoznaja da imaju nekoga kome se mogu obratiti puno znači za obitelj i bolesnika, napominje on. Smatra da je unaprjeđenje suradnje palijativnog tima s ostalim segmentima u sustavu zdravstva sada ključno pitanje.
- To je ono što nas muči. Nigdje u Hrvatskoj to nije riješeno na zadovoljavajući način. U palijativi se često koristi pojam totalne boli. To znači da osobu ne boli samo ruka ili zub, boli ga duša. Boli ga srce, jer ga kćer ne posjećuje, susjedi ga izbjegavaju jer on ima rak i ne znaju kako s njim razgovarati. Ta socijalna odbačenost je vrlo bolna. Obitelj se počinje drugačije ponašati prema oboljelom, pa mu u svemu popuštaju ili se stalno svađaju. Takav pacijent ponekad mora ići u bolnicu i nevjerojatno je da upravo oni najduže čekaju u hitnom prijemu, iako se zna od čega boluje i što mu treba, ali nije prepoznat u sustavu i nema prioritet. Liječnik na hitnom prijemu bi trebao znati da palijativnom pacijentu ne treba klasična obrada, vađenje krvi i snimanje pluća. No, takvi pacijenti znaju po više sati čekati na nosilima, a ponekad i umrijeti, što je nedopustivo. Umirući pacijent treba umrijeti u svom krevetu, što je, smatram, želja svih nas. Međutim, svih je strah umiranja, pa i obitelj. Što ćemo napraviti ako umre po noći, pitaju me. Ništa. Čovjek pred smrt ne pati, nema više osjećaja boli. Čovjek pred smrt ima osjećaj blagostanja, čak neki i euforije. Iskusniji liječnici vide taj prijelaz nekoliko sati prije smrti na što ukažemo obitelji kako bi se mogli oprostili, veli voditelj palijative.
Riječki hospicij ima dva breka
Nada se da će se što prije otvoriti planirani hospicij u Puli, jer to je upravo ona karika koja nedostaje. U pulskom je hospiciju predviđeno 15 do 18 postelja u jednokrevetnim sobama. Za zgradu je novac osigurala Biskupija porečka i pulska, a teren kraj parkirališta nove bolnice Grad Pula. U hospiciju su najteži pacijenti pod nadzorom liječnika i istovremeno u kontaktu s najbližima.
- Što je najvažnije, hospicij nisu samo zidovi, to je svojevrstan pokret, filozofija. To je produžena soba doma gdje je pristup obitelji omogućen 24 sata na dan, kao i pristup kućnim ljubimcima, naravno ako nije udav, šali se Brumini. Tako u riječkom hospiciju imaju dva breka, jedan je čorav, drugi gluh. Onaj bez jednog oka otvara sam sobe i točno zna gdje može ući, pacijent ga podraga i to vam je pet terapija. Hospicij mora biti što sličan kućnim uvjetima. Zavjese i zidovi koji nisu bijeli, slike na zidovima i uvijek jedan ležaj za osobu koja može biti 24 sata uz bolesnika, pojašnjava liječnik.
Upozorava na nedostatak stručnog zdravstvenog kadra. Prema zadnjim informacijama HZZO je odobrio dva kompletna mobilna tima palijativne skrbi čime bi pokrili potrebe u Istarskoj županiji prema normativima. Međutim, od stalno zaposlenih liječnika radi samo dr. Brumini.
- Evo jučer sam napravio 228 kilometara, četiri sata u autu, bio sam u Rovinju i Umagu. Dom zdravlja bi trebao zaposliti još jednog liječnika, ali liječnika nećete naći, jer mladi doktor želi raditi u bolnici, biti neurokirurzi i imati oko sebe space shuttle. Nedostaje nam liječnika, upozorava.
Velik doprinos u timu daje dr. Irenko Srdoč, kirurg u mirovini, koji odradi najviše usluga po pacijenti premda ima već 72 godine. Pun je entuzijasta i znanja, hvali ga Brumini. Palijativu ne mogu raditi mladi i neiskusni. Potrebni su im i volonteri i to ne samo zdravstveni. Mogu otići platiti račune za bolesnika ili posjetiti usamljene korisnike. (Jasna ORLIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU