"Volim slikati. Najviše volim uzeti torbu, otici negdje i jednostavno promatrati. Opustiti se i uživati. Otvoriš se i pustiš da te dira ono oko tebe". Rekao je to prije desetak godina Renco Kosinožic u razgovoru za Glas Istre. Ne jednom, kada bismo ga tražili telefonom, dobili bismo odgovor da je otišao još rano ujutro i da se ne zna kada ce se vratiti. Vjerojatno kad bude zadovoljan lovinom. Naime, i to je rekao o sebi, fotografira kao da lovi - dugo gleda, prati i tek onda okida.
Dok mnogi prijatelji i poznanici ovih dana govore i sjecaju se Renca prizivajuci slicice i anegdote iz nekoliko njegovih životnih konteksta - obiteljskog, turistickog, bikerskog, skijaškog ili fotografskog (jer je bio sve to i na jednako temeljit nacin), citateljima nudimo još jednu priliku za susret s fotografom velike, ali suzdržane strasti, koji je na poseban nacin ovjekovjecio zavicaj i mnoga druga mjesta i ljude.
Bio je osebujan umjetnik koji svijet oko sebe nije mijenjao fotoaparatom, nije lažirao, nije ga banalizirao. Nije dodavao ni oduzimao, nego cekao kada ce fotoaparatom moci uhvatiti upravo ono što mu je ušlo u dušu, cemu se otvorio i što ga je nadahnulo. Njegove fotografije govore o njemu kao o dragoj i ljubaznoj osobi dobre cudi koja oko sebe širi osebujne vibracije na granici neutralnosti, ispod koje kuha strastvenost. (Sniježana MATEJCIC i Goran PRODAN)
OPŠIRNIJE U PRILOGU 'ZOOM' GLASA ISTRE U SUBOTU, 31. LISTOPADA.