Iako Hrvati troše svega osam kilograma ribe godišnje, božicni blagdani su prigoda da se na svakoj trpezi pronade mjesta i za pokoju ribicu. Socijalna slika društva nije najbolja, svaki pošteni doktor bi, da mu se pred ocima nade takva rendgenska snimka, zloguko zamahao glavom. Ali ni najteži bolesnik ne da se lako.
U pulskoj ribarnici srecemo potencijalne kupce koji poput kakve ptice grabežljivice s visine prate svoje moguce žrtve za blagdansku trpezu. Pogled im je posebno izoštren na onu ribu cija cijena nije trocifrena, a zatim slijedi sortiranje one koja ne prelazi granicu od, recimo, 60 kuna po kilogramu.
Kupuju se moli, kojih je jucer doduše i bilo najviše. Njihova cijena od 30 ili 40 kuna privlaci i one tanjeg džepa, dakle vecinu nas.
Ljudi bi rado izoštrili svoj pogled i na srdele, ali njih zbog lovostaja nema. Zato se koncentriraju na kadele, koji se prodaju po 60 kuna (iako im je cijena ne tako davno bila 40 kuna), a po istoj se cijeni prodaje i mala švoja. Rakovice, doduše, jucer nije bilo, ali njena je cijena od 60 do 70 kuna.
Zato se moglo kupiti ne tako davno podivljale (kada su neke gradane na koncu ljeta grizle i za noge) ušate ili ocade, koje su se prodavale po 30 kuna, kao i šuri. Naravno, ponuda nije tako skucena. Ima tu i orada i brancina, ali od njihove se cijene poštenom radniku zaljulja tlo pod nogama jer se za tu ribu mora izdvojiti preko sto kuna po kilogramu.
Ribe ima, nema kupaca
Dakle, ponude ima. Ali kakva je potražnja. Slaba, reci ce jedna prodavacica s pulske ribarnice. Njena susjeda se nece složiti i reci ce da je u ovo blagdansko vrijeme uvijek dobro. "Danas je puno bolje nego inace. Pa pogledajte oko sebe", sugerira nam.
I trudimo se. Trljamo oci kao da se jutros nismo umili, ali ne vidimo neku pretjeranu gužvu. Dvadesetak ljudi obilazi štandove u potrazi za svojom idealnom lovinom za blagdanski stol. Ali, dobro, vjerujemo prodavacici da je bolje. Zašto ne bi bilo? Blagdansko je ozracje, a ljudi u to vrijeme ipak živnu. Zažare im se oci pa im pobjegne i koja kuna više. Rijec je ipak o divljoj zvjerki.
Prodavacica puna optimizma tradicionalno prodaje bijelu ribu. Zato, ako ona kaže da je dobro, onda treba vjerovati. Ipak, pitamo je kako to da je švoje spustila na 60, odnosno 80 kuna. Donedavno su, naime, bile po 80 i sto. Kaže da cesto ima u ponudi i male švoje od 60 kuna. No, ono što je najvažnije, tvrdi da i ta cijena cesto zna ici dolje.
- Prodajem skupu bijelu ribu, ali ljudi i medu tom skupljom traže jeftiniju, kaže nam i dodaje dvije magicne rijeci za kraj: "Recesija i kriza". Na drugom štandu prodaju se šarani i pastrve, netipicno za pulsku ribarnicu.
- Ove godine slabo idu šarani. Oni koji su prošle godine imali posla, sada ga nemaju. I to je to. Više ce ljudi kupiti pastrvu, koja je jeftinija. Uglavnom, prodaja je sigurno pala i do 50 posto naspram lani, kaže nam prodavacica.
Od kupaca smo doznali da zapravo mnogi kod nas vjerojatno ne spadaju u onu kategoriju gradana koji jedu svega osam kilograma ribe godišnje. Ipak živimo na moru pa je i potrošnja ribe veca. Neki kupuju dva ili tri puta tjedno, dok si vecina barem jednom tjedno priušti morski pjat.
- Pred blagdane više kupujem ribu. Kupovala sam je i tri puta tjedno. Sada nešto manje. Danas je sve skupo. No, ovisi što tko voli. Kuntentan se anke sa srdelom. Orada i brancin su uvijek bile skupe ribe. Meni je bitno da je riba friška, makar kupim jednu manje.
Ove dane vidim da je nešto slabiji ulov, valjda zbog bure. A za blagdan obavezno ide riba. Pogotovo sutra. Obavezno bakalar. A za ovo drugo cemo vidjeti. Dala bin kilo mesa za jenu ribu. Jela bin je svaki dan, ali ne može se, kaže nam jedna gospoda.
Druga, pak, kaže da je na ribarnici dva puta tjedno. Kupuje uglavnom plavu ribu zbog, kako istice, kolesterola, a bijelu za neke posebne prilike.
- Naravno, sada za blagdane jest ce se bakalar, ali i neka bijela riba. Pocastit cemo se malo, veselo zakljucuje. (Bojan ŽIŽOVIC, snimio S. MILJEVIC)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PETKA.