Istarski politicar Ivan Herak prvi je hrvatski ministar koji je, još pocetkom 2000., završio iza rešetaka. U prosincu 2010. objavljena je nepravomocna presuda Vrhovnog suda po kojoj je Herak nedužan, što na cijeli taj pravosudno-politicki slucaj baca posve novo svjetlo.
Iz Herakove ispovijesti, koju djelomice iznosi Glasu Istre, nije vidljiva samo njegova osobna loša sudbina, nego i nacin na koji se radilo, a možda još uvijek i radi, u hrvatskim politickim i pravosudnim krugovima.
S IDS-om ste se razišli odavno, u prvoj polovici devedesetih. Otišli ste u HSLS, a zatim u Vladu HDZ-a, koju je vodio Zlatko Mateša. Neobican put za politicara iz Istre.
- Nikad nisam bio clan HDZ-a, to bih naglasio, premda taj period života, dok sam bio ministar, ne bih mijenjao niti za jedan drugi u svome životu. Do 17. prosinca 2010., kada je donesena oslobadajuca presuda, bio sam clan HSLS-a, iz kojeg sam istupio zbog dva razloga. Prvi je osjecaj potpune politicke slobode koji sam poželio, a drugi je moje buduce zaposlenje u Uredu bivšeg predsjednika Stipe Mesica kao savjetnika za javne financije i turizam.
Smatram da bi me clanstvo u stranci ogranicavalo u djelovanju na savjetnickoj poziciji, a vjerojatno ne bih nekim svojim stavovima i istupima bio u skladu s promišljanjima stranke. Što se tice IDS-a, s tom strankom razišao sam se 1994., kada sam izbacen zajedno s još tri-cetiri clana u vrijeme dok sam bio u SAD-u, tako da se nisam mogao niti braniti.
Nikad nisam dobio odluku o iskljucenju iz IDS-a. Štoviše, prije nekoliko dana javio mi se predsjednik komisije koja je brojala glasove fiducijara na saboru IDS-a, Goran Brozina iz Opatije, te mi dao izjavu, koju je ovjerio javni bilježnik, da nisu imali dovoljno glasova da me izbace pa su ih krivotvorili.
Kako ste dospjeli u HDZ-ovu Vladu?
- Duga je to prica. Nakon izbacivanja iz IDS-a ponudeno mi je da budem zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granica. Na takvoj poziciji tada je bio i Ivo Sanader. No, prihvatio sam poziv Dražena Budiše i otišao u HSLS. U Saboru sam bio predsjednik Odbora za turizam, hijerarhijski drugi covjek HSLS-a u Saboru, a Budiša mi je ponudio mjesto u Malom vijecu HSLS-a.
Nakon što sam odbio tu sinekuru, prihvatio sam, na nagovor Budiše, kandidaturu za mjesto potpredsjednika Velikog vijeca HSLS-a, ali me moja dobra prijateljica ?urda Adlešic minirala na nacin da je predložila da to mjesto preuzme neka žena. To mi se nije dopalo, tim više što sam kandidaturu prihvatio iskljucivo na nagovor Budiše.
Sljedeceg dana nazvao me predsjednik Franjo Tudman i ponudio mjesto ministra turizma. Prihvatio sam iako me Budiša, koji je za moj sastanak s Tudmanom doznao vec petnaestak minuta nakon što je završen, više od dva sata odgovarao od toga.
Zašto ste prihvatili, zbog taštine?
- Ocito je cilj svakog politicara da se docepa vlasti. No, bez obzira na to što tko mislio o meni ili drugima, nismo svi isti. Ja sam 1992. svoju pobjedu na saboru IDS-a ustupio Dinu Debeljuhu. Godine 1993. sam kao nositelj liste za gradonacelnika Poreca, usprkos 72 posto glasova koje sam dobio, svojom voljom prepustio Žuficu.
Godine 1993. odbio sam ponudu Tudmana vezanu uz preuzimanje Ministarstva turizma i potpredsjednika Vlade. Ukratko, ona dogadanja u HSLS-u, gdje se svaki cupao za neku poziciju u društvu, iziritirala su me do te mjere da sam prihvatio Tudmanovu ponudu. Priznajem, rijec je bila i o taštini.
Kako je došlo do toga da završite u zatvoru odmah nakon završetka mandata Matešine Vlade?
- Radom u Ministarstvu turizma nacinio sam niz dobrih stvari koje su se okrenule protiv mene. Odnosno, dio HDZ-a ih nije prihvacao jer ja nisam prihvacao sve njihove zahtjeve. Nisam želio potpisati nekoliko jamstava za Hypo banku, podržati prodaju HP-a Primošten, Kvarner Expressa, dati jamstva za Primošten, Plitvicka jezera i slicno. Nisam podržao ni jednu složenu igru oko Splitske banke i turistickih objekata. Nakupilo se toga dosta.
Kljucni dogadaj zbio se 26. sijecnja 2000., kada su lokalne politicke snage, koje su pripadale miljeu Ivica Pašalica, Markice Rebica i Vlatka Nuica, postigle dogovor da me strpaju u zatvor. Tamo sam proveo nešto manje od 17 mjeseci, a, kako vidite, borba za konacnu slobodu trajala je 11 godina.
Spominjete da je oko uhicenja postojao dogovor Ivice Racana, tadašnjeg novog premijera, s dosta omraženim Pašalicem.
- Možda je dogovor doista preteška rijec. Ali, postojalo je izvjesno zadovoljstvo kod Racana, koji je nekoliko puta u medijima isticao moj slucaj. Njegov intervju u Feralu, primjerice, gdje je govorio kako jedan bivši ministar sjedi u zatvoru i prima placu doživio sam kao pritisak na pravosude. Njegovo žmirenje na evidentan kriminal od 1990. do 2000. i pozivanje na moj slucaj pokazuju da je smatrao da je moje uhicenje dostatno da zadovolji apetite javnosti i da on po tom pitanju ne mora ništa poduzimati.
Nije reagirao ni Vaš novi poslodavac Stipe Mesic, koji je u veljaci 2000. postao predsjednik Republike.
- Nije reagirao i dobro je da ste to rekli. Jer za njega se cuju price da je zaslužan što sam osloboden. A da tome nije tako, razvidno je iz cinjenica da sam bio 17 mjeseci u pritvoru dok je on bio predsjednik, te da sam dobio dvije presude po cetiri i pol godine za njegova mandata. Osloboden sam kada je Mesic postao bivši predsjednik. Pametnome dosta.
Kome ste se iz politike obratili za pomoc?
- Kome sve nisam. Pisao sam ministrima pravosuda Stjepanu Ivaniševicu i Ingrid Anticevic Marinovic, koji mi nisu odgovorili. Moji napori išli su u pravcu da im ukažem na nezakonito postupanje i opcenito divljanje Nuica u mom predmetu, odnosno ukažem na pritisak koji je vršio na sud.
Tvrdite da ste žrtveni jarac kojeg je propala hadezeovska vlast, utemeljena na kompromitiranim tajnim službama, cija je personifikacija bio Pašalic, ponudila novoj, Racanovoj Vladi, kao zadovoljštinu za kriminal iz devedesetih godina, za koji je do danas malo tko odgovarao?
- Apsolutno je tako. Nakon osam i pol godina otišao sam iz oporbe, gdje su rekli - neka mu bude kad nas je napustio. Nisam bio ni pripadnik HDZ-ove nomenklature iako me imenovao Tudman. Boro Škegro više puta mi je rekao: "Ti nikad nisi bio naš". Nisam bio niciji i kao takav bio sam vrlo pogodna osoba za placanje tudih racuna vlastitom kožom.
U nekim javnim istupima tvrdili ste da je kljucna osoba u procesu bio državni odvjetnik Vlatko Nuic.
- On je radio strahovit pritisak na sud. Moji odvjetnici i ja procijenili smo da proces nece biti objektivan dok je Nuic županijski državni odvjetnik. Znali smo da je sklon nezakonitim postupanjima, pa sam angažirao privatnu detektivsku agenciju Sova da to istraže.
Pronašli smo navodne marifetluke u slucaju Labinkomerc, gdje je, prema nekim svjedocima, uzeo novac da ne bi poduzeo odredene radnje, te da je za 80 njemackih maraka kupio parcele pored mora u Fažani. Uz to, otkrili smo malverzacije sa zemljištem u Runjacici te neka postupanja u slucaju PIK Vrbovca, gdje je neke generale, smatrajuci da su politicki prejaki, ostavio izvan optužnice premda su svjedoci u istrazi nedvojbeno naveli da su primali mito. To su postupci izvan mog predmeta.
U mom predmetu vršio je pritisak na suce. Jedna sutkinja pobjegla je na porodiljni dopust da ne bi popustila njegovim pritiscima te presudila protiv mene, suprotno stanju spisa. Nuic je u novinama izjavljivao da mene, Mateja Majica i ?anija Bažona ceka desetogodišnji zatvor. To je klasican pritisak na pravosude i kazneno djelo. (Razgovarao Dubravko GRAKALIC)
PROCITALI STE DIO RAZGOVORA S IVANOM HERAKOM. ŠTO JE SVE REKAO O SANADERU, HYPO BANCI, NUICU, MESICU I OSTALOM, CITAJTE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.