Pulska glumica Helena Minić proživljava svoje najljepše trenutke. Prije desetak dana osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta za glavnu žensku ulogu, za ulogu Thelme u predstavi "Thelma i Louise" u režiji Dalibora Matanića i izvedbi Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula. Predstava je to koja je izazvala nezapamćen interes publike i za koju se danima tražila karta više. No, osim hvalospjeva publike i kritike, predstava je donijela i preokret u intimnim životima pulske glumice i redatelja. Na probama je planula strastvena ljubav između Helene i Dalibora, te bi se prema pisanju hrvatskih tabloida i šuškanju po gradskim kavama, veza trebala okruniti ovoga vikenda, vjenčanjem na skrovitom mjestu u Istri.
S Helenom smo jučer porazgovarali uoči odlaska na prijem kod pulskog gradonačelnika koji je priređen u njezinu čast. Uvijek nasmijana i šarmantna pri dolasku u pulski caffe bar "Sirenu" odmah se ispričala se na kašnjenju. "Ja nikada ne kasnim, previše poziva sa svih strana. Uf, kakav stres", rekla je Helena i tijekom cijelog razgovora vješto izbjegavala pitanja o ljubavi i vjenčanju.
- Posljednji put razgovarale smo prije godinu dana kada smo u našem posebnom prilogu Pozitivo odabrali ljude koji čine Istru boljim mjestom. Izgleda da je procjena bila ispravna. Nakon godinu dana proglašena si najboljom glumicom na hrvatskim kazališnim daskama. Sjećam se da si na snimanje i razgovor došla u kazališnom kostimu i to - vjenčanici. Kostim se nakon godinu dana pretvorio u pravu vjenčanicu. Kako sve to podnosiš - Nagradu hrvatskog glumišta, prijem kod gradonačelnika i - vjenčanje u subotu ?
- Imam sreće da sam do svoje 35 godine imala puno stresnih razdoblja, što nije dobro. Pokušavam biti zahvalna što sam se jutros probudila. Radim puno na sebi. No, još ničega nisam svjesna, pa mi je dobro (smijeh). Još uvijek imam puno poslovnih obaveza, ali vjerojatno ću kada prođe neki period i kada se dojmovi smire napraviti rekapitulaciju svega.
- Jesi li očekivala nagradu?
- Nisam. Iznenadila sam se na nominaciji.
- Ti si na neki način i dijete Istarskog narodnog kazališta: iz INK-a si krenula , a sada se ciklus, možemo kazati, zaokružio nagradom.
- Naravno da mi je drago zbog mene, ali iskreno mi je drago i zbog kazališta. Tako da svoju nagradu doživljavam kao nagradu cijelog ansambla "Thelma i Louise" i super mi je da smo mi, odnosno INK, ti koji smo dobili nagradu. Priznanje struke puno znači, jer stalno imaš taj neki osjećaj naše dislociranosti i sve ove godine. Drago mi je zbog kazališta, Pule, publike….
- Dokaz je to da se dobre stvari nužno ne događaju u velikim centrima?
- O tome se radi. Meni cijelo vrijeme odgovara relacija Pula - Zagreb. Uvijek se zezam da u Zagrebu imam jedan život, a u Puli drugi. Volim svoj mir u Puli, posebice zimi, tu je moj mir i tu sam fokusirana na posao u kazalištu, dok se u Zagrebu stotinu stvari događa u jednom danu, pa se rasprši cijela ta energija. Jedino što bih voljela da imamo više prilike gostovati s predstavama INK-a. Meni je to jedini smisao umjetnosti - da kada nešto napraviš, možeš doprijeti do što više ljudi. Najbitnije je da publika diše zajedno s emocijama.
- Kreativnosti ne nedostaje, ali ispada da su financije problem?
- Da, financije su najveći problem. Gostovanja su užasno skupa. Ipak - uspijevamo, ali vidim da se ravnateljica Gordana Jeromela Kaić užasno trudi doći do sredstava.
- Ova nagrada ujedno je vjetar u leđa čitavom ansamblu INK-a?
- Da, svi zivkaju. Bili smo krajem listopada u Sisku i predstava je desetak dana prije bila rasprodana.
- Kako je bilo uživjeti se u ulogu, koja je uostalom totalno drugačija od tvoje trenutne ljubavne situacije…
- Kada se dogodi tako uspješna predstava, ona je rezultat fantastičnog procesa. Na takvim predstavama sve se mora poklopiti - ljudi, vrijeme, kostimi, režija, scenografija. Nažalost, svi težimo da to uvijek bude tako, no pokušavam sebi reći da ne smijem biti okrutna prema sebi u tom smislu. U određenim trenucima daješ ono najbolje. Da mogu bolje, dao bi bolje. Puno stvari ovisi.
- Daješ li sebe puno u predstavama?
- Dajem, ja nisam normalna. Ne znam drugačije. Bacim se do kraja. Nije to jednostavno i ima to svojih posljedica.
- Predstava "Thelma i Luisa" vrlo je emotivna i teška. Kako je bilo pripremati se u tako zahtjevnom komadu?
- Imali smo užasno lagodan proces. Super je što je Dado, kretao iz nas. To je opasno, jer sam film Ridleyja Scotta je jak sa snažnim glumcima. Tako da već u samom startu kod takvog predloška već dobiješ biljeg s velikim očekivanjima o tome što ste napravili od kultnog filma. On je sve to maknuo i krenuo od nas, i tu je izvukao ono autentično. Tekst i scenarij određuju stvari, no pitanje je interpretacije.
- Predstava je i fizički bila naporna.
- Jest, dva puta sam završila na hitnoj, mislili smo da mi je vilica slomljena. A ja sam to doživjela kao dio procesa.
- Prvenstveno si kazališna glumica, postoji li mogućnost da zaigraš i na filmu s obzirom da je tvoj budući suprug poznati filmski redatelj?
- Ja na to ne mogu tako gledati. Imam ljubav, a ta osoba je prvenstveno čovjek i može raditi štogod i ne mislim u tom smjeru.
- A mimo njega?
- Ne znam. Ja nemam problem s tim. Mislim da se stvari događaju onako kako se trebaju dogoditi. Da su mi se trebale dogoditi filmske uloge, one bi se dogodile. Zato, živim i radim, tu i sada. (Lara BAGAR, snimio Manuel ANGELINI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU