U pulskoj je Gimnaziji 2007. godine održana radionica haikua pod vodstvom japanskog pjesnika Shokana Tadashija Kondoa i predsjednice Društva hrvatskih haiku pjesnika Višnje McMaster.
- Ta radionica je otvorila neku slavinu u meni. Pronašao sam sebe u takvom poetskom izražaju, rekao je tada Puljanin Dejan Pavlinović, profesor engleskog i njemačkog jezika u pulskoj Gimnaziji.
Ta se slavina itekako otvorila. Dokaz je došao tri godine kasnije: u domovini haikua, Japanu, na tamošnjem ogromnom tržištu od skoro 130 milijuna ljudi, najpopularniji flaširani zeleni čaj zove se Oi Ocha-Ryokucha, a proizvodi ga velika multinacionalna kompanija Ito En. Te 2010. godine na etiketi milijuna boca tog iznimno popularnog čaja bio je otisnut haiku Dejana Pavlinovića, kao drugonagrađeni haiku na uglednom međunarodnom natjecanju u Tokiju. Haiku je otisnut na engleskom jeziku, a u prijevodu je glasio: "Oblutak/samo na tren/u malenoj ruci".
I ova pjesma, kao i Dejanov haiku nagrađen prošle godine drugom nagradom na renomiranom međunarodnom "Kusamakura" haiku natječaju u Kumamotu ("Pomrčina sunca.../preko maslačka/prošeće mrav), zajedno s još 100-tinjak pjesama nalazi se u Pavlinovićevoj debitantskoj zbirci haiku pjesama pod nazivom "Mliječnom stazom", koja će biti predstavljena večeras u Gradskoj knjižnici u Puli. Knjigu otvara haiku "Mliječnom stazom/od zvijezde do zvijezde/maleni prst".
Knjigu će večeras predstaviti mr. Vanesa Begić, književna kritičarka, i Đurđa Vukelić Rožić, jedna od vodećih autorica i promicateljica haiku poezije i ostalih japanskih pjesničkih formi na području Hrvatske i šire regije, koja je u pogovoru pohvalno napisala i ovo: "Sve to uspjeti učiniti u svom, nadasve kratkom i jednostavnom, haiku zapisu, čovjek mora biti pjesnik tanana senzibiliteta i ogromne moći opažanja".
Objavljivanje prvijenca povod je razgovoru s autorom.
- Kako biste razuvjerili neupućenog čitatelja koji haiku doživi trivijalnom poezijom i pjesmuljkom od tri retka ili, blaže, aforizmom, zgodnom minijaturom? Što je to što golu tehničku vještinu jezgrovitog izričaja u skučenom prostoru trostiha od 5-7-5 slogova uzdiže u poeziju, u umjetnost?
- Dobro pitanje. Teško je haiku definirati, a da ga se ne sroza na nešto trivijalno to jest da se ograniči njegova univerzalna poetska vrijednost i značenje. Neupućeni se drže samo te tradicionalne 5-7-5 forme i misle da je to dovoljno, no iza te forme stoji cijelo jedno filozofsko i duhovno gledište uz tradiciju koja se brižljivo razvijala stoljećima. Naravno, mislim na zen i Japan. Mislim da problem u eventualnom nesporazumu, nerazumijevanju i mogućem trivijaliziranju haiku pjesme leži u ishodištu samog iščitavanja pjesme. Sama pjesma je toliko kondenzirana a istovremeno toliko 'eksplozivna' da se sam čitatelj prije čitanja mora dovesti u određeno afirmativno stanje uma, lišeno nametnutih i naučenih konvencija promatranja i osjećanja okoline. Riječ je o promatranju svijeta i prirode oko sebe iz jednog drugačijeg rakursa. Dakle, trebalo bi na neki način dematerijalizirati duh i dopustiti pjesmi da čitatelja usisa, da osjeti njen miris te vidi opis kroz njene, a ne svoje oči. Nije to baš lako, iziskuje malo koncentracije, meditacije nad pjesmom, pa se zato i haiku poezija u principu teško čita u hipu i brzo poput proze, nego zahtijeva da se uspori ritam čitanja i uma općenito. Treba guštati, polako, i svim čulima koje nam je priroda podarila. Zato se i na haiku večerima svaka pjesma uvijek čita dva puta, upravo zato da bi se slušatelj/čitatelj mogao 'ufurati' i možda doživjeti to malo otkrivenje, senzaciju ili svojevrsni 'aha' trenutak. I svatko ga doživljava na svoj način. Zato je vrlo neprirodno davati objašnjenje pojedine pjesme u smislu 'što je pisac htio reći', jer se time skrnavi bit i duša haiku pjesme. Ona ostaje u toj dimenziji metafizičkog, neopipljivog, nedohvatljivog, a opet tako poznatog. Poput mjeseca.
- Prije godinu dana, prilikom predstavljanja vaše i haiku poezije kolege Đermana Vitasovića, rekli ste da biste u obaveznu srednjoškolsku lektiru uvrstili knjigu pokojnog akademika, matematičara i japanologa Vladimira Devidea "Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir" iz 1970. godine. Zašto?
- Svakako je Devide ostavio neizmjeran utjecaj na mene kao haiku pjesnik 'par excellence', a još više svojom knjigom "Japanska haiku poezija i njen kulturnopovijesni okvir". Sama knjiga nadilazi samo usko područje proučavanja haiku poezije. Popraćena je mnogim komentarima, razmišljanjima i analizama koje Devide, onako kako samo on zna, jednim jednostavnim jezičnim izražajem, a opet vrlo dubokim mislima, podaruje nama. Ona ima jedan eruditni, komparativni, ekumenski karakter kad je riječ o uspoređivanju istočne i zapadne kulture. Ima tu citata i usporednih primjera iz hrvatske i europske pjesničke tradicije, sve u službi pojašnjenja sličnosti i različitosti obiju kultura. A kroz sve to se suptilno i lijepo provlači jedna etička i poučna životna nota, koju jednostavno vrijedi čitati. Knjiga govori o nama kao ljudskim bićima sa svim svojim vrlinama i slabostima. Čovjek se osjeća bolje čitajući je.
- Kako haiku pjesnik ne ističe svoje "ja" u svojim pjesmama, niti se tradicionalno haiku pjesništvo ne bavi ljubavlju u smislu značenju Erosa, je li vas ponekad zasvrbjelo da napišete personalnu, ljubavnu pjesmu?
- Pa svrbi svakoga tko bar nešto piše. Napisao sam je, ima je u zbirci, pa kako tko shvati...
- Isključuje li haiku um, racio, razmišljanje, analizu?
- Naprotiv, oni su dio procesa u koje se apsorbira emocija događaja kojeg smo primijetili, osjetili, okusili, nanjušili ili čuli, i onda smo u punom pogonu.
- Premda ste je objavili u vlastitoj nakladi, knjiga impresivno djeluje u rukama, a visoku razinu profesionalnog prijeloma i oblikovanja potpisuje prijatelj Mauricio Ferlin. Zašto ste se odlučili za vlastitu nakladu?
- Bilo mi je nepoznato područje i svijet izdavaštva kad sam odlučio krenuti u avanturu izdavanja svoje prve zbirke. Brzo sam shvatio da mi je jedini put ako želim napraviti stvar po svome i po svom guštu da idem na vlastito izdanje. Imao sam predgovor i pogovor renomiranih svjetskih pjesnikinja i teoretičarki haiku poezije (Jane Reichhold i Đurđa Vukelić Rožić, op. a.). Uređivački sam knjigu napravio po nekoj svojoj intuitivnoj logici. Bilo je konkretne ponude jednog izdavača, ali bi me to poprilično ograničavalo u smislu predgovora i pogovora, oblikovanja, broja primjeraka pa i distribucije. Glavni cilj mi je bio svojoj knjizi udahnuti život kakav, vjerujem, zaslužuje. Prije svega to znači da lijepo izgleda, da se lijepo čita i da po mogućnosti lijepo miriše :-) Maurico Ferlin je sve to omogućio. On je u biti jedina osoba koja je sa mnom pratila i osjećala polako nastajanje ove knjige u ovih zadnjih desetak mjeseci. Na tome sam mu vječno zahvalan. Njegov senzibilitet, iskustvo i profesionalno znanje je ono što je knjizi trebalo. Stvarno čovjek zna. I pravi je prijatelj. Postavio sam si cilj da se knjiga raširi svijetom što je više moguće, da što više ljudi dobije mogućnost eventualno ju uzeti u ruke. Zato sam zbirku slao skoro svim knjižnicama po Hrvatskoj, haiku časopisima, udrugama i kolegama haiđinima diljem svijeta te dragim ljudima i prijateljima koje cijenim i kojima će se knjiga, nadam se, i svidjeti. Očekujem i neke recenzije pa će me i to zanimati. Knjiga se također može naći i kupiti na stranicama Superknjižare. Valjda ću nešto uspjeti prodati i na promociji da donekle povratim trošak :-)
- Što haiku govori o Japanu, a što ne-japanski haiku autori o njima samima?
- Devide je lijepo rekao da je haiku zen u poeziji. Isto tako je ikebana zen u dekoraciji, čajna ceremonija je zen u ophođenju s ljudima, japanski vrt je zen u uređenju doma, a sumi-e slikarstvo je zen u slikarstvu. Kroz tradicionalni japanski haiku se snažno osjeća ta njihova jaka povezanost s prirodom, godišnjim dobima i tradicijama. Očita je i suzdržanost, neodređenost, sugestivnost, skromnost općenito. U modernoj haiku poeziji, koja se danas proširila diljem svijeta, vrijede naravno iste zakonitosti i pristup, no svaki jezik i kultura ipak određuju i donose nešto drugačiji izraz, bar u slogovnoj formi. Zato se i danas ne držimo nužno tradicionalne 5-7-5 slogovne forme nego je prilagođavamo matičnim jezičnim zakonitostima. Japanski jezik je znakovni jezik, gdje je svaki znak u biti slog, pa je njima tradicionalna 5-7-5 forma naravno prirodna. Kod indoeuropskih jezika je to uglavnom teže i drugačije. Osobito u engleskom jeziku i stoga je moderan haiku fleksibilan prema slogovnoj strukturi. Najvažniji je ipak sadržaj. Kako je engleski postao 'lingua franca' onda ga i Japanci naravno koriste pa su i njihovi haiku često modernog standarda, bar u prijevodu. Svi smo mi jedna zajednica, komuniciramo preko društvenih mreža, pratimo i čitamo se preko natječaja, časopisa i zbornika u kojima se objavljujemo. Ima tu puno kolegijalnosti i pomoći.
- Učite japanski jezik neko vrijeme. Tko vas uči, kako vam ide, kakav je osjećaj komunicirati tim jezikom?
- U Puli je prošle godine krenuo studij Japanologije pa sam kao ljubitelj japanske kulture naravno upisao tečaj za građane. Završio sam dva stupnja, zakazao s učenjem i radom kod drugog pa sad pauziram dok ne nadoknadim propušteno. Totalno je to druga koncepcija, počevši od tri različita pisma koja se znaju miješati unutar jedne rečenice, zatim kompletno drugačija gramatička i sintaktička struktura jezika, pa naravno do vokabulara koji opet često ovisi o društvenim normama itd. Jako zahtjevno ali meni kao jezičaru i jako zanimljivo. Vrijedna je to ekipa na čelu s pokretačicom studija prof. Irenom Srdanović, zatim su tu i domaći profesori, pa japanske lektorice Riho Morishige i Ayumi Inouchi te lektor Naoyuki Matsuno.
- Kako roditelji doživljavaju vaše haiku pjesništvo?
- A to je posebna paralelna priča. Prva zbunjenost bila je kad je redovito počela dolaziti pošta iz Japana, pa nagrade i zbornici, pa još ta pošiljka čajeva, i sada pet paketa knjiga, uglavnom lagana zbunjoza. Ali draga. Oni su moji najveći fanovi i izražavaju to na svoj osebujan dalmatinski način. (Z. ANGELESKI)