Zanimljiv književni susret sa Zlatkom Martinkom održan je u IstarskoM ogrankU Društva hrvatskih književnika u organizaciji Udruge za proizvodnju kulture Zvona i nari. Martinko je roden 1946. godine u Koncanici kod Daruvara, a živi u Medulinu.
Poceo je pisati vec u gimnazijskim danima, kada je objavljivao svoja pjesme te pokoju pripovijetku u raznim novinama. Na fakultetu je imao manje vremena za pisanje, a 1971. godine odlazi u Francusku, gdje je najprije radio na baušteli. No, saznajemo da ni tada nije odustao od pisanja, da je stalno nešto bilježio, a poceo se zanimati i za francuski jezik i književnost.
- Najmanje dvadeset pet puta objavio sam u casopisima. Radilo se o pripovijetkama (novelama) ili o poeziji, ponajviše na jugozapadu Francuske, gdje sam živio do 2008. godine, ali i na sjeveru Francuske, kao i u pariškoj regiji.Martinko je dosta govorio o haiku uracima i drugim srodnim književnim vrstama te o njihovoj važnosti u književnosti uopce.
- Haiku obuhvaca trenutak, to je žanr bez interpunkcije, smatram da je haiku više sadržaj nego forma. To je slika, treba je vidjeti, doživjeti, no i osobe lišene osjetila vida mogu pisati vrsne haiku uratke, jer haiku treba osjetiti. O haiku vrsti ne možete nauciti u teoriji, vec prije svega srcem, kazao je.
Naglasio je da je bolji prozaik nego poeta, kao i cinjenicu da prevodi s francuskoga.Osvrnuo se i na literarne prilike u nas te u Francuskoj, isticuci da je francuska književnost medu boljima, ali i s rijecima hvale za našu književnost. Sebe je definirao jako buntovnim, naglašavajuci da se cesto njemu ne svida nešto što drugi obožavaju.
Procitao je i ponešto iz svoga stvaralaštva, a susret su moderirali Natalija Grgorinic i Ognjen Raden iz udruge Zvona i nari. (V. B.)