Bivšem predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću nije bilo žao čuti kada smo intervju započeli tvrdnjom da se oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču još jednom pokazalo kako je bio u pravu. »Da. Obično tako bude. Vrijeme mnoge demantira, posebno moje kritičare, a kada se pokaže da sam bio u pravu, onda šute. Ali drago mi je da je sve ovako završilo«, uzvratio je, i prešao na komentar presude.
– Haški je sud njome potvrdio da radi ono za što je osnovan: osuđuje krivce, a oslobađa nevine. Sudio je po jasnim pravilima, izveo dokaze, utvrdio činjenice i donio pravednu presudu. Što se efekta presude tiče, naša je javnost euforično reagirala, a bilo je i nepotrebnih reakcija, poput svih onih bdijenja i mobilizacije crkve. Presuda je, naime, napisana mjesec i pol ranije, pa se postavlja pitanje čemu su sva ta bdijenja služila.
Crkva kaže da su pomogla oslobađajućoj presudi.
Ne znam kako su mogla, kada je presuda, ponavljam, napisana mjesec i pol ranije. I drugo, ako ćemo baš prebrojavati suce, za oslobođenje su glasali Židov, Turčin i protestant, a dva katolika glasala su za kaznu. Ne znam, očito se dogodio problem u vezama. U svakom slučaju, u sudsku proceduru ubuduće ne bi trebalo miješati ono što u nju ne pripada. To treba prepustiti sudovima.
Bilo je zanimljivo čuti Gotovinu kada se na Trgu bana Jelačića zahvalio »predsjedniku Republike, instituciji predsjednika Republike«. Kako ste shvatili tu izjavu?
Da se dijelom odnosi i na mene, jer Gotovina vrlo dobro zna što sam sve poduzimao da riješim i njegovu situaciju. Ne, dakle, samo da riješim pitanje hrvatske vjerodostojnosti, nego i njegovu situaciju kao čovjeka.
Poslije oslobađanja Gotovine i Markača, Srbija ima i novi problem: tvrde da zločini u Oluji nisu kažnjeni.
Činjenica je da smo kasnili s procesima, premda se istrage vode. Činjenica je i da neki zločini nisu rasvijetljeni. Zločin nema nacionalnost, ali i zločinac i žrtva imaju i ime, i prezime, i nacionalnost. Nema nijednog hrvatskog interesa zbog kojega bi netko imao pravo ubiti srpskog civila. Onaj, tko je tako nešto učinio, treba odgovarati. Isto vrijedi i za drugu stranu: nema tog srpskog interesa zbog kojega netko može ubiti hrvatskog civila. A počinjeni su grozni zločini. I to treba procesuirati. Zato bi bilo dobro da Hrvatska i Srbija još bolje surađuju.
Činjenica je da je vlada 1995. donosila diskriminatorne odluke i sprečavala povratak Srba. To se promijenilo, ali se svi ljudi nisu vratili. Što učiniti?
Neki se nisu vratili iz straha. Ako je netko iz obitelji počinio zločin, sigurno se cijela obitelj neće vratiti. Ali u ratu sudjeluje tek osam do deset posto ljudi; ostali su kolateralna šteta. Zato mislim da je Gotovina sjajno rekao kada su ga pitali hoće li pozvati Srbe da se vrate. Odgovorio je: "Zašto, pa oni su građani Hrvatske kao i ja. Hrvatska je njihova domovina, kao i moja, i trebaju se vratiti". To što je rekao neki od njega vjerojatno nisu očekivali čuti.
Otvorene Tuđmanove protusrpske izjave stvorile su dojam da je vlada željela da Srbi odu. Zašto je tako govorio protiv Srba?
S Tuđmanom sam se razišao prije svega zbog BiH. Ali, nigdje nećete pronaći Tuđmanovu izjavu protiv Miloševića ili obrnuto. Tuđmana nije smetalo da dio Srba ode. On je i konstatirao da će ih dio otići. I Milošević je priželjkivao da Srbi odu iz Hrvatske, jer ih je htio naseliti na Kosovo, s kojega je Albance namjeravao trajno otjerati u Albaniju… Kod ovih presuda, ne treba amnestirati politiku predsjednika Tuđmana. Treba reći što mu ide u prilog: da je na vrijeme shvatio agresivnost srpske politike i predložio da se ide na referendum o samostalnosti Hrvatske. Brojke govore da su na tom referendumu i Srbi glasali za samostalnost.
Tu je Tuđman bio u pravu, ali ne možemo reći da je bio u pravu s pokušajem podjele BiH. Ova presuda je oslobodila generale, ali ona ne amnestira hrvatsku pogrešnu politiku prema BiH, niti zločine koji su počinjeni, odnosno njihove počinitelje. Trebali smo, zajedno s Bosancima, braniti cijelu BiH, a ne štititi hrvatske interese samo u jednom dijelu BiH. Zbog toga ćemo još dugo imati problema, jer je stvoren srpski entitet koji nikada prije nije postojao, a ne dopušta povratak protjeranih ne-Srba. Tamo je etničko čišćenje uspjelo.
Recite otvoreno: je li Tuđman htio da Srbi odu?
Ne mislim da je to planirao, ali iz njegovih govora znamo kako nije žalio zbog njihovoga odlaska.
Vratimo se u 2003., na vašu nesvakidašnju inicijativu za razgovorom odbjegloga optuženika Gotovine s haškim istražiteljima u Zagrebu.
Pozadinu najbolje može opisati upravo general Gotovina. Kada su haški istražitelji 1998. tražili razgovor – to su zvali »intervju« – s nekim osumnjičenicima, i Gotovina je bio među njima. Sasvim je logično bilo da tadašnja HDZ-ova vlast dopusti Gotovini taj intervju. Da se to dogodilo, mislim da nikada ne bi vidio Haaga… Mada se Carla del Ponte nije s time složila, pretpostavljao sam da bi dolazak Gotovine u moj ured natjerao haške istražitelje da s njime razgovaraju. Ondje ga nitko ne bi mogao uhapsiti: bio bi hrvatski časnik u uredu svog Vrhovnog zapovjednika. (Boris PAVELIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.