Tri benda slična po stilu, različita po porijeklu predstavila su se sinoć u pulskom rock klubu Uljanik, ali dok su Gustafi i Veterinari već poznati pulskoj publici, škotsko-hrvatski-englesko-nizozemski The Penny Black Remedy, s londonskom adresom, nastupili su u Puli prvi put.
Riječ je o odličnom bendu koji uživo samo dokazuje da hvalospjevi kritike, pogotovo oni koje su dobili za prva dva albuma nisu nezasluženi. Unatoč tužnim i ironičnim tekstovima, njihova vibra je apsolutno pozitivna zato što njihova glazba nije ona koja će nekoga baciti dublje u depresiju nego će one koji su u bedu natjerati da se pokrenu, živnu, pokažu svoju snagu.
Drugo, tu je kombinacija stilova od rocka, funka, folka, countryja i čega sve ne, što ljudi vole. Treće, tu je jedan od najboljih frontmana danas, Keith M. Thomson, osnivač, tekstopisac i pjevač koji na bini djeluje kao parodija napadne rock zvijezde. Thomson je uživljen u nastup i komunikaciju s publikom pa djeluje i kao uvjerljiv glumac, ali opet glumac i frontman koji je spontan, koji se ne štedi, koji svira, pjeva i skače i koji će izvući nekakvu reakciju od publike pa što košta da košta, a opet nije prenametljiv, agresivan ili uobražen, točno zna kada treba publiku pozvati da zapjeva ili da se približi bini, zna osjetiti njen puls. Ovo zadnje važi za cijelu, sjajno uigranu ekipu.
Dok je glavni reflektor uperen u Thomsona, iza njega, gotovo nevidljiv, ali zato čujan za bubnjevima je Wilco van Eijk koji je s Thomsonom osnovao bend. Tu je i basist T. S. Williams, dok se na poziciji prateće i ponekad glavne pjevačice izmjenjuje naše gore list, Marijana Radcliffe, u Dubrovniku rođena kao Hajdarhodžić. Nakon pjesama kao što su "You Have Wasted Your Life Now Please Stop Wasting Your Money", "Bring back Brando" i drugih, nastup privode kraju jednom, u njihovom stilu vrckavom verzijom "Misirlou" koja korijene vuče s istočnog Mediterana i koja će uskoro biti sto godina stara a koju je među novim generacijama proslavio film "Pakleni šund".
Naravno da publici nije dosta i nakon stidljivosti koju je pokazala na samom početku nastupa, 40-ak minuta prije, sada već iz svega glasa traži još. To i dobiva, kroz pjesmu, autoironičnog naslova "Some people just don't know when to quit" ("Neki ljudi baš ne znaju kada treba stati"). The Penny Black Remedy još nemaju razloga da stanu, jer su u apsolutno fenomenalnoj formi.
Njihovi domaćini i prijatelji Gustafi koji su ih u Pulu doveli u sklopu hrvatske mini turneje The Big Pig Gig predstavili su se u dvije verzije od kojih su Veterinari dobili priliku da otvore večer dok je sadašnja postava Gustafa nastupila na kraju. Veterinari, a riječ je o ekipi mahom starijih gustafovaca koji ne sačinjavaju aktualnu postavu poput Edija Maružina, Čede Mošnje ili Vlade Maružina, su publiku proveli kroz manje poznate stare pjesme i to u nešto više rockerskom izdanju bez puhača, s naglaskom na gitarama.
Čuli smo tako "Aj tornaj", "Gremo u Meksiko", "Romeo je blid" ili obrade kao što su "Carabina 30 30". Takav repertoar ostavio je sadašnjoj postavi Gustafa da izvedu pjesme kao što su "Kanibalkanska", "Sanjati ćemo žuto", "Jesen", "Sedan dan", "Katarina", "I da san zna"… I u novoj postavi Gustafi ne gube ništa na živahnosti po kojoj su poznati, jedino što imaju neki novi utabani put pa više ne ovise o nekim starim hitovima, što je dobro. (Piše Mladen RADIĆ; snimio Manuel ANGELINI)