"Gumno? Ča je to?" Uglavnom je to prva reakcija osoba kojima sam rekla gdje idem tople ljetne večeri početkom srpnja ili žetvenjaka. U kompleksu jame Baredine pokraj porečke Nove Vasi je održana prezentacija novoizgrađenog gumna, replike tradicionalnog kružnog prostora sa stupom u središtu, čija je glavna namjena bila vršidba i koje je sve do prije stotinu godina i pojave vršilice u našim krajevima, bilo nezaobilazan objekt u procesu dobivanja žita.
Tisućljećima ovaj je objekt uz svoju primarnu funkciju imao i mnoge druge - bio je preteča trga, mjesto
okupljanja, javna građevina gdje su se osim same vršidbe ljudi sastajali, pjevali, upoznavali, namurivali, ćakulali.
Gumno jame Baredine ima promjer deset metara i replika je onog koje je do prije sedamdesetak godina postojalo na stanciji pokraj susjednog sela Kosinožići i bilo ucrtano u katastarske karte. Original je "pojelo" vrijeme i različite okolnosti, ali neki su njegovi dijelovi, poput središnjeg kamena, ukomponirani u kopiju. Odakle uopće nekome ideja da u današnje vrijeme ponovno napravi gumno?
- Gumno je uvertira u izložbu o vršenju žita koju smo počeli raditi u sklopu priče "Traktor story". Krivac za sve bio je prvi traktor u našem selu, koji je bio poticaj za izložbu starih traktora, a kada smo našli jednu staru vršilicu, počelo je stvaranje priče o vršenju žita. Nastavili smo istraživati i tako smo našli brojne fotografije o vršenju žita i vršilicama, a uspjeli smo pronaći i jednu od najstarijih vršilica na Poreštini, iz 1885. godine. Temeljem toga složili smo priču o vremenu kada su ljudi na selu surađivali da bi donijeli prvi godišnji urod u kuću. Danas jedan kombajn odradi to što je nekad radilo cijelo selo. Gumno je postojalo prije izuma vršilice, a prva je napravljena prije 250 godina. Prikupljali smo podatke, nalazili karte na kojima su bila ucrtana gumna na Poreštini, pričali s ljudima koji su ih se sjećali, veli Silvio Legović, vlasnik kompleksa jame Baredine.
Dodaje da je znao da na Tićanu postoji jedno dobro sačuvano gumno, a malo pomalo otkrili su da ih na Poreštini ima još - u Velom Maju, Gulićima, na Stanciji Vergotini, čak tri u Selini, jedno u Červarima, od kojih su neka toliko očuvana da se na njima još može obavljati vršidba. Za jedno sigurno znaju kad je uređeno: na gumno u Prhatima na Višnjanštini uklesana je 1844. godina, a na njemu su i inicijali braće koja su ga izradila.
Gumno je najčešće omeđeno kamenom ili suhozidom, a pod je mogao biti od dobro utabane zemlje ili popločen, dok je u sredini uglavnom bio uglavljen stupić za koji su bile vezane životinje koje su gazile pšenicu u procesu vršidbe. To je trajalo danima i obavljalo se od rana jutra do kasnih večernjih sati.
Dok pričamo koristimo izraz gumno, ali u nekim krajevima Istre neki će taj objekt zvati guvno ili
po talijanski - l' aia. Valja reći da se gumno obično nalazilo na privatnoj parceli, ali koristili su ga svi
mještani.
Mnogima su danas gumno i njegova svrha uglavnom nepoznanica pa su se Legović i njegovi suradnici pobrinuli da za vrijeme prezentacije s početka priče okupljenima pokažu cijelu priču o žetvi i vršidbi.
Iako se okupljeni na prezentaciji novog gumna nisu iscrpili koliko nekadašnji težaci, ipak su dobili zakusku od pršuta, sira, ulja, istarske supe i domaćeg kruha ispečenog pod velikom dvometarskom čripnjom, a druženje se u ovoj gotovo mističnoj ljetnoj večeri, kao da su stara vremena, nastavilo do kasno u noć. (Piše Vedrana HABEREITER, snimila Jelena PREKALJ)