Petar Grašo u pulsku Arenu dolazi 27. srpnja, gdje će održati prvi solistički koncert na kojem će mu se pridružiti i Tonči Huljić, a uoči tog velikog nastupa razgovarali smo s ovim poznatim splitskim pjevačem.
- Kako ste se vi i Huljić našli zajedno u projektu Madre Badessa?
- Mi provodimo dosta vremena zajedno od 1994. godine otkada smo se upoznali. Ja sam 1995., prije početaka moje solo karijere, svirao par mjeseci u grupi Magazin, imao sam tada 19 godina i to je jedno lijepo razdoblje kojeg se rado sjetim. Što se tiče Madre Badesse i Tončija, njegova ideja i Gorana Bregovića, koji je producent prvog albuma, bila je da desetak pjevača iz različitih krajeva Mediterana - Turska, Španjolska, Italija… - pjevaju Huljićeve pjesme. Tonči nije nikako mogao naći vokale kojima je zadovoljan. Zajedno smo razgovarali i u jednom trenutku sam počeo pjevati jednu njegovu melodiju i on je rekao "Bože, ja sam stvarno blesav, imam pjevača koji to može pjevati, sjedi mi za stolom već deset godina, a nisam razmišljao da je to taj glas". Onda je i Goran čuo moje izvedbe i složio se da budem pjevač na svim pjesmama pa sam bio gost pjevač na prvom projektu. To mi je bilo veliko zadovoljstvo zato što sam prijatelj s Tončijem ali i zato što je to muzika koja je drugačija, nešto što je kreativno, a ja volim kada netko ima i talent i viziju da ne radi nekakve kopije, šprance od špranci s kojima nas zadnjih godina bombardiraju s radija.
- Vi ste poznati pjevač, Huljić i Bregović između ostalog su poznati kompozitori pa kako je to bilo kada ste se vas trojica našli zajedno, jesu li vaša ega došla do izražaja?
- Ako nečeg nije bilo tih godinu dana dok smo radili na projektu, onda nije bilo nikakvih ega. Ona najčešće skaču kada su jedina opcija i kada treba popuniti nekakve rupe u znanjima i kada želiš to prikriti onda ti skače ego. Pjesme koje je Tonči napisao su antologija, Bregović je jedan od najvećih talenata i genija, svaki sat koji smo provodili zajedno bio je za nas nekakva unutarnja dobit. Vrlo se analitički raspravljalo o nekim melodijama, davale su se ideje i kada bi se svi složili da je to najbolje, tako bi se odradilo, vrlo ležerno, vrlo dragocjeno i vrlo prirodno.
- Kakav je Petar Grašo kada izlazi na binu, da li se stalno preispitujete ili ste puni samopouzdanja?
- Nema preispitivanja jer koncert u Areni ili bilo koji moj koncert je pripremljen da bude kako treba. Kada vam netko za neki dobar recept da sve sastojke, imate sve i sada trebate to staviti u neku tavu i pripremiti. Ako imate znanje, imate sve sastojke koje je netko pripremio za vas, onda skuhate dobro jelo. Tako i ja imam vrhunski bend i ekipu organizatora oko mene od kojih svaki svoj posao radi najbolje što može, od PR-a, tehnike, razglasa i rasvjete i ja sam siguran. Kada dođeš na binu onda si jedan general, a kada iza sebe imaš vojsku onda je lako voditi "bitke". Nema preispitivanja, izlazim na binu vrlo, vrlo miran, sviram sa svojim bendom od kojih su neki sa mnom već 20 godina tako da se znamo u dušu.
- Je li u ovih 20 godina bilo nekih teških "bitaka" u vašoj glazbenoj karijeri?
- Pitaju me ljudi bih li nešto mijenjao… U jednom trenutku sam naprosto uzeo pauzu jer sam od 1996. kada sam se pojavio i kada sam postao zapravo preko noći Petar Grašo, kada su krenule te rekordne tiraže, 100 do 150 koncerata godišnje, u jednom trenutku dogodio mi se jedan frapantan osjećaj da me više ne raduje stage, a to se nikad ne smije muzičaru dogoditi. A to je bila prirodna reakcija nakon što si 20 dana za redom na nekoj bini pa više nemaš dojam koji su ljudi, u kojem si gradu, koji grad pozdravljaš. Rekao sam da mi treba malo odmora i par godina nisam svirao, jednostavno sam radio za Madre Badessu, radio bih neke zatvorene koncerte za neke firme, ali jednostavno želio sam da mi taj moj unutarnji sistem želje za svirkama bude na razini kao i kada sam počinjao. I normalno, kada se to dogodilo prije par godina, onda su se automatski dogodile i pjesme "Uvik isti", "Moje zlato", Arene, pune dvorane. Ljudi osjete tvoju želju. Ako nemaš želju, ako si došao odraditi koncert, ta energija se ne vraća nazad, ne reemitira se nazad od publike, to je ono čega se bojim i na što nikad ne bih pristao, na tu vrstu kompromisa. Želim svirati, volim svirati, uživati na bini a to ćete vidjeti u Areni ako ne bude kiše i vremenskih nepogoda. (Mladen RADIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU