Granično pitanje između Hrvatske i Slovenije, koje je s vremenom preraslo u spor o kojemu će presuditi Arbitražni sud pred kojim usmena rasprava počinje u ponedjeljak, pojavilo se s proglašenjem samostalnosti obiju država 1991. godine.
Diplomatske komisije za granicu, koje su obje države formirale nakon osamostaljenja kako bi se definiralo i označilo 670 kilometara kopnene granice od tromeđe s Mađarskom do mora, nisu u potpunosti razriješile probleme preciznog razgraničenja, iako se konstatiralo da je 98 posto te granice neprijeporno.
Načelno, obje su se države tijekom pregovora i u međusobnim kontaktima složile da je kopnenu granicu lakše definirati jer se većinom radi o "staroj" granici koja je vrijedila i u vrijeme Austrougarske, kada je dijelila "austrijski" i "mađarski" dio monarhije, a administrativno je vrijedila i u vrijeme prve Jugoslavije, pri razgraničenju banovina, te je bila na snazi i u vrijeme bivše SFRJ kao međurepublička granica koja je išla granicom katastarskih općina na slovenskoj i hrvatskoj strani.
Kopnenu granicu Slovenija je ipak u više navrata problematizirala na više mjesta. Tako "Bijela knjiga" nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela spominje dvadesetak "spornih" mjesta duž kopnene granice.
Bit hrvatsko-slovenskog graničnog pitanja, međutim, već godinama je upravo problem razgraničenja na moru, gdje su stajališta dviju država vrlo udaljena.
Za Sloveniju, riječ je o teritorijalnom povezivanju, a ne o spojnici ili kontaktu, kako smatra hrvatska strana, koji bi unutarnje slovenske vode povezao s otvorenim morem bez smanjivanja hrvatskog mora u Savudrijskoj vali. Hrvatska smatra da granicu na moru treba odrediti na osnovi međunarodnog pomorskog prava. Ono određuje da se razgraničenje na moru određuje prema ishodišnoj točki na kopnu, s time da se granica vuče crtom sredine prema udaljenosti od obiju obala. U dosadašnjim pregovorima Hrvatska je izražavala mogućnost da se umjesto crte sredine primijeni za Sloveniju nešto povoljnije rješenje, po kojemu bi joj moglo pripasti nešto više od polovice Savudrijske vale odnosno Piranskog zaljeva.
Preliminarni tekst dogovora o granici što su ga 2001. godine parafirale ekipe dvaju ministarstava vanjskih poslova u vrijeme bivših premijera Ivice Račana i Janeza Drnovšeka predviđao je da dvije trećine mora u spornom zaljevu pripadne Sloveniji, a trećina Hrvatskoj, s time da bi Slovenija do otvorenog mora dobila i "dimnjak", jednu vrstu teritorijalnog koridora kroz hrvatski akvatorij.
Problem u realizaciji tog dogovora, za koji Ljubljana navodi da je bio do sada najozbiljniji pokušaj kompromisnog rješenja na bilateralnoj razini, sastojao se i u tome što je on predviđao da se u istom diplomatskom paketu riješi i problem starih štediša Ljubljanske banke u Hrvatskoj, od čega je Slovenija kasnije odustala.
Granično pitanje postavilo se kao najveći politički problem u odnosima dviju država 2008. i 2009. godine, kada je Slovenija tim prijeporom motivirala uskraćivanje svoje potpore ulasku Hrvatske u EU, zbog čega je taj postupak, odnosno finalizacija pregovora s EU-om, kasnio.
Nakon inicijative o političkoj medijaciji tadašnjeg povjerenika za proširenje Ollija Rehna i njegova dva prijedloga koji nisu realizirani ujesen 2009. godine, uz posredovanje zemalja EU-a i SAD-a potpisan je arbitražni sporazum koji su potvrdili i parlamenti obiju zemalja.
To se dogodilo tek nakon što je u Hrvatskoj s vlasti otišao Ivo Sanader, a premijersku dužnost preuzela nova predsjednica vlade Jadranka Kosor, koja se o arbitražnom sporazumu dogovorila i finalizirala ga s tadašnjim slovenskim premijerom Borutom Pahorom, završivši tako razdoblje kad je granični prijepor ponovno prijetio narušavanju odnosa između dviju zemalja. (Luka Fiamengo/Hina)