Iako publika ponekad reagira s određenom dozom rezerve kada su u pitanju kazališni tekstovi mladih, još ne dovoljno poznatih i afirmiranih autora, nakon odgledane predstave "Pečat" mladog Borne Vujčića u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu svi su rekli - tekst je zbilja zanimljiv i svjež.
Borna Vujčić sin je Borislava Vujčića, koji je zajedno s Radom Šerbedžijom prije 15 godina oformio Kazalište Ulysses, i nadareni je student dramaturgije u Zagrebu. Ovaj rad nije nastao u sklopu nastavnih obveza, no vidljivo je da je napisan s puno ljubavi i strasti, a cijeli je tim u predstavu unio dobru dozu entuzijazma.
Ambijentalno kazalište
Pojam ambijentalnosti duboko je ukorijenjen u kazališnu umjetničku praksu, jer je vrlo sugestivno i nadahnuto kada se prizorište s kazališne scene seli u prostor neke tvrđave, parka, trga ili slično. Tekst "Pečat" igra se u dvorištu Etnografskog muzeja na Velikom Brijunu, a tu nekadašnju Vilu Pavu sagradili su Mlečani u 16. stoljeću. To je tada bila gospodarska, stambena zgrada s vrtom, a takav ambijent svojim je karakterističnim tlocrtom dao mogućnost stvaranja novog svijeta.
Sama redateljica, mlada Lea Anastazija Fleger kazala je da se na taj način dobio gotovo antički tlocrt kruga u čijem je centru već postojeći kameni stol, timela, odnosno žrtvenik na kojem se jednim pečatom odlučuje o ljudskoj sudbini.
Vrijeme radnje je daljnja budućnost, no sama fabula ima puno doticaja sa sadašnjim, pa i s prošlim vremenima. Predstavljena je granica između utopije i distopije, koja može biti sablasno tanka, a pokušaji kreiranja idealnog društva nerijetko rezultiraju neslavno i brojim žrtvama i(li) odricanjima. Fantastičan zanos društva bez kontrole, tanka granica između idealnog življenja i potrage u kojoj se gube svi ideali i ciljevi izmiču sve više, prikazani su na sugestivan način, gdje, uz afirmiranog glumca Gorana Grgića i mladih entuzijasta Silvia Mumelaša i Katarinu Strahinić ambijent postaje četvrti protagonist ovoga djela.
Golema moć
"Ja ne volim čovjeka, nego ono što on može postati", "Na koncu, nećemo presuditi mi, nego pravda. Mi smo samo njezini instrumenti", "Nama je dana moć. Golema moć. I ono što trebamo je napraviti sistem koji će ispravno vladati ljudima. I onda vidjeti što se s tim može, a ne gurati nas na silu u neki kalup u koji ne stanemo". To su samo neke od misli izrečene u ovome gustom, aluzivnom tekstu koji se dade neprestano nanovo iščitavati (raz)otkrivajući nove semantičke potencijale. Na britki način secirani su i (među)ljudski odnosi, što se pažljivijim i opetovanim iščitavanjem teksta može shvatiti i kao jedan od lajtmotiva ovoga djela.
Mladenački entuzijazam i polet Katarine Strahinić i Silvia Mumelaša svojevrsni je kontrapunkt iskustvu slavnog Gorana Grgića, poznatog kazališnog i televizijskog glumca.
Premda publika voli Mali Brijun i utvrdu Minor, bili su vrlo zadovoljni i ovom, bližom lokacijom do koje se ne putuje toliko, i komornim ambijentom u kojemu je uprizorena predstava mladog dramaturga, koji je još kao dijete uz majku i oca ovdje provodio ljeta uz glumce. Bornina majka Marina, sada sve afirmiranija spisateljica i urednica knjiga, bila je dugi niz godina glasnogovornica ovoga kazališta. (Vanesa BEGIĆ, snimio Manuel ANGELINI)