U romskom naselju u neposrednoj blizini Arene živi nekoliko obitelji s puno male djece u nehumanim, neljudskim uvjetima. U 21. stoljeću žive životom nedostojnog čovjeka i Grad bi im doista trebao pomoći, apelirala je tako na gradonačelnika Borisa Miletića, tijekom aktualnog sata posljednje sjednice Gradskog vijeća, vijećnica Živog zida Gordana Čakić. Kako je pojasnila, krajem ožujka posjetio ih je i saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi, obećao im da će im se situacija popraviti, ali sve je ostalo na obećanju.
Uređenje cijelog područja
Pulski gradonačelnik Boris Miletić ustvrdio je da su predstavnici Grada više puta bili na tom području, te da su upoznati i s boravkom saborskog zastupnika Kajtazija.
- Za to zemljište Grad je dugo godina bio u imovinsko-pravnom sporu s jednim gospodarskim subjektom i tek smo se nedavno mogli upisati kao vlasnici. Slažem se s vama da to nisu uvjeti dostojni za život, ali ništa nismo mogli napraviti dok nismo stekli pravo vlasništva. Sada kada smo gospodari te imovine možemo krenuti u uređenje cijelog područja, ustvrdio je gradonačelnik Miletić.
Dodao je kako korisnici tog prostora, na žalost, nemaju niti jedan valjani akt o zakupu po kojem bi mogli djelovati, odnosno svi su bespravno u tim prostorima.-
Jedino rješenje za to područje je da se tim obiteljima osigura drugi, kvalitetniji, privremeni smještaj i da se potom to područje uredi, rekao je gradonačelnik, pa dodao da se broj obitelji u tom naselju smanjio te da se nada kako će zajedno s tamošnjim mjesnim odborom i svim vijećnicima pronaći povoljno rješenje za svih.
Nitko nas ne gleda
Tragom te rasprave posjetili smo spomenuto romsko naselje u blizini Arene. U razgovoru sa stanovnicima ponajprije smo doznali da se dio obitelji, koje su ranije otišle u inozemstvo "trbuhom za kruhom", u međuvremenu i vratio.
- Ma nitko nije otišao, što će, kopati kante u tuđem gradu? Eto, nas je ovdje sedam obitelji, puno male djece, sve skupa 50 - 60 ljudi, koliko nas je bilo i prije, dobacuje nam u prolazu jedna starija žena.
Ekrem Abulahi ima 29 godina, a u naselju živi sa ženom i dvoje djece. Kaže, ovdje je već 20 godina, a ovdje su mu živjeli i mama i tata, prije nego što je tata umro, a mama dobila gradski stan. Muči ih, kaže, neizvjesnost, a ljuti to što ih se svi sjete, poput Kajtazija, samo kad trebaju potpise uoči izbora.
I Čuna Zeko u naselju je već 25 godina. I on spominje dolazak Kajtazija koji im je obećao da će se njihova situacija popraviti 15-20 dana nakon što se okončaju izbori. No, kada su mu dali svoj glas i nakon što je on ušao u Sabor, kratko je izjavio da u Pulu više ne ide.
- Donio je nama Kajtazi kilu krumpira i jedan kruh za naš glas. S njim su došli i ovi naši Romi, donijeli naranče. Pa što će nama naranče?! Svima nam je Kajtazi rekao "strpite se, riješit ćemo vašu situaciju", ali ništa od toga. Izbori su došli i prošli, a mi i dalje živimo ovako. Dolaze po mandate i onda nas zaborave. Krovovi nam prokišnjavaju, pacova ima na sve strane? Turisti nas gledaju, pa nas smo fotografiraju. Nitko od nas ovdje nije čak niti prijavljen, jer nam ne daju dokumente napraviti s ovom adresom.
Meni je prijatelj dozvolio da se prijavim na njegovu medulinsku, ali sam onda izgubio 400 kuna pomoći od Grada Pule. Kažu, u Istri se živi dobro. Ali ne i sirotinja, sasuo nam je Čuna Zeko te poručio da slobodno napišemo: "Ako nam neće pomoći, neka nam onda daju pravac kuda da idemo, jer ovako više ne možemo živjeti!"
O teškom životu progovorio nam je i treći sugovornik koji je želio ostati anoniman zbog toga što teško živi, a pomoć ni njemu, unatoč obećanjima, nije stigla. U naselju živi 15 godina i sjeća se da su ovdje oduvijek bile radničke barake, od '67. godine i to za radnike nekadašnjeg Ikusa.
- Primam 480 kuna socijalne pomoći i još 400 od Grada Pule. I meni je naš zastupnik Kajtazi rekao: "Ne možeš tako živjeti, ja ću tebi osigurati plaću". I onda izjavio da više u Pulu neće doći. Ma barem da nam pomognu krovove popraviti. Sve prokišnjava. Dok sam radio u cementari, 17 godina, ulagao sam i dogradio i kuhinju i kupatilo. Uložio sam oko 12 tisuća eura. A sada mi na mjesec ostane 40 kuna. Kako da od toga živim? Koga da pitam za pomoć? Nemam niti za lijekove, a nedavno sam došao iz bolnice.
Odnio sam ja i papire za penziju, ali su mi rekli da ne mogu ići jer nemam uvjete, rekao nam je naš sugovornik, a njegova družica, koja se vodi kao stranac, dometnula da para ima, ali da ne stižu do njih. "Nitko nas ne vidi, nitko nas ne gleda ovdje! Što smo i tko smo mi? Ne možemo se ovdje niti prijaviti. I mi smo na lažnoj adresi", kažu nam na kraju i tužno zaključuju da ih svi lažu, a u rješavanje njihovog problema više ni sami ne vjeruju.
(Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ)