Drama Miroslava Krleže "Gospoda Glembajevi" u produkciji zagrebackog Hrvatskog narodnog kazališta odigrana je u cetvrtak navecer u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Režiju nove postave Glembajevih potpisuje Vito Taufer, dramaturginja je Ana Tonkovic Dolencic, a scenograf Ivo Knezovic.
U salonu smo kuce Glembajevih. Dr. Leone Glembay (Milan Pleština) sa sestrom Angelikom Glembay (Olga Pakalovic) razgovara, izmedu ostalog, i o Kantu. Na sceni im se pridružuju Fabriczy-Glembay (Zvonimir Zoricic), dr. Altmann (Žarko Potocnjak), velecasni Alojzije Silberbrandt (Goran Grgic), advokat Puba Fabriczy-Glembay (Bojan Navojec) i pater familias bankar Naci Glembay (Ljubomir Kerekeš koji gestama i glasom podsjeca na Brandovog "Kuma"). Dobro poznata radnja Glembajevih u tom se trenutku pocinje raspletati i svi cekaju da se na sceni pojavi barunica Castelli-Glembay (Alma Prica) i da stvari krenu nizbrdo.
Krležin tekst o propadanju jedne gradanske, bogate i (za pretpostaviti) visoko educirane obitelji bit ce uvijek aktualan. Uvijek ce se naci neka nemirna duša koja ce suosjecati s Leonom, mnogi ce iznova mrziti starog Nacija i njegovo mešetarenje, a paru kurva - svetica koji sacinjavaju barunica Castelli i Angelica mnoge ce žene tražiti opravdanje ili manu - ovisno o afinitetima. Aktualan je i napad obiteljskog odvjetnika Pube usmjeren novinarima i štampi, a sama financijska propast obitelji povezana s moralnim bankrotom i smrcu starog Nacija govori nam da je današnjica samo jedna od mogucih slika prošlosti.
Koji je razlog ponovnog postavljanja na daske obvezne lektire kao što su Krležini "Glembajevi"? Sudeci po školskoj i predvidljivoj postavi i izvedbi te odabiru glumaca za koje se opredijelio Taufer možemo pretpostaviti da cilj nije bio uvesti novi duh u stari tekst vec ga ponuditi (uz manje izmjene i kracenje njemackih dijelova dijaloga) onakav kakvog ga je Krleža tada zamišljao.
Pitanje razloga prebacuje se na publiku - zašto smo ponovo išli gledati kako se vade kosti iz ormara i pred svima pere prljavo obiteljsko rublje kada ce jedina katarza koju cemo doživjeti biti zadnja recenica: "Gospon doktor su zaklali Barunicu"? Možda smo u tom voajerskom ceprkanju po bolnim tockama i zatrovanim cakrama jedne obitelj išli pronaci neke naše boli, neke osobne otrove...