Iza Gorana Milića duga je i impresivna novinarska karijera, teško da je ikome na ovim prostorima nepoznat njegov lik i djelo. Riječ je o doajenu televizijskog novinarstva, novinaru, uredniku i producentu kojeg je karijera vodila od Beograda preko Sarajeva do Zagreba pa dalje u svijet, od UN-a i SAD-a, odakle je izvještavao još za Jugoslavensku radioteleviziju, do reportažnih serijala za HTV iz Europe, Amerike, Australije…
Uređivao je i najgledaniji Dnevnik na HTV-u, a zadnjih godina živi i radi u Sarajevu; ondje je uoči rata u bivšoj Jugoslaviji vodio televiziju Yutel, a sada je direktor programa i vijesti na regionalnoj televiziji Al Jazeera Balkans. Rođen je 1946. godine, ali ne odustaje od rada u medijima, kao ni njegov kolega iz Beograda Aleksandar Tijanić, s kojim se "sučelio" na pozornici Weekend Media Festivala u Rovinju, gdje su dvojica veterana kompetencijom i karizmom pomela mlađu konkurenciju. Na panel-diskusiji, koja se pratila i stojeći i sjedeći na podu goleme bivše tvorničke hale, slikovito je opisao mentalitet koji nas okružuje i koči - kod nas svi prepisuju i onaj koji prepisuje od drugih je loš, ali onaj koji ne da prepisati, još je gori.
- Prepisuju li i novi voditelji HRT-a? Kako ocjenjujete aktualne promjene na Hrvatskoj radioteleviziji, kadrovske, sadržajne?
- Nisam više na funkciji niti imam mogućnost kao direktor jedne regionalne televizije s inozemnim osnivačkim kapitalom komentirati kadrovska rješenja na HTV-u, pa makar bio i osobno zainteresiran, budući da sam na HTV-u proveo petnaest lijepih godina.
- Ne morate o kadrovima, recite kakve su nam mogućnosti, preduvjeti da konačno dobijemo javni televizijski servis koji ne treba u svemu trčati za komercijalnim televizijama?
- Mislim da je neophodno napraviti konsenzus između vodećih stranaka vlasti i opozicije koji će glasiti, samo u jednoj rečenici - u televiziju se ne miješamo. To znači ne miješamo se ni u uređivačku politiku, ali, osim kontrole financijskog poslovanja, ne miješamo se ni u financijsko poslovanje.
Nemojte imati iluziju da je na televiziji sve politika. HTV raspolaže s milijardu i 300-400 milijuna kuna, ozbiljan je to kolač, od čega je svađa oko programa samo 300 milijuna kuna, a milijarda i sto milijuna je hladni pogon kadrova. U današnjoj situaciji nekome zaposliti sina ili kćer na televiziji veća je stranačka usluga nego da mu date 20 tisuća eura ili da ga pošaljete za ambasadora.
Pitanje tko će biti dobavljač za televiziju, tko će ličiti zidove, tko će biti zaštitar, u kojoj će banci biti lova HTV-a, to su ogromne brojke i u današnje klijentelističko vrijeme, usudio bih se reći, taj je segment važniji od onog programskog. Dakle, ruke dalje od televizije. Jedini je to međustranački konsenzus koji bih zagovarao, i konsenzus oko zdravstva, sve drugo neka bude poštena demokratska borba vlasti i oporbe do smrti.
Sve druge ideje o velikim koalicijama bi propale, one bi se samo dogovorile kako raspodijeliti kolač. Ne znači kada bi se dvije najveće stranke dogovorile, da bi to značilo nužno boljitak. Naprotiv, možda bi upravo rasporedile svoje snage i svakom dale njegov dio kolača i bilo bi još gore. Ali, televizija da, i zdravstvo da. (piše D. PALIBRK; snimio M. MIJOŠEK)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU