Zbog potisnutih trauma koje čitav život u sebi nose sada odrasla djeca, čiji su pokojni roditelji bili politički zatočenici u zloglasnoj jugoslavenskoj kaznionici od 1949. sve do 1955. i njenog pretvaranja iz mjesta "političkog preodgoja" u zatvor, Goli otok je i danas osjetljiva i intrigantna tema. Pokazalo se to i nakon sinoćne pulske projekcije dokumentarnog filma "Goli otok", tijekom naknadnog razgovora dijela gledatelja s redateljem filma Darka Bavoljakom.
- Moj tata je bio pošten. A što je imao kad se vratio s Golog otoka? Nitko ga nije htio zaposliti. Nikada kući nije govorio kako mu je bilo na Golom otoku, rekla je jedna starija gospođa kojoj i šest desetljeća kasnije nije bilo ugodno govoriti o tome. Jedan je Puljanin zatim kazao da mu je otac bio tri i pol godine na Golom otoku i da također nikad nije pričao o kažnjeničkim danima bližnjima, osim kad bi ga posjetili prijatelji koji su, kao i on, bili zatočenici Golog otoka.
Njihova iskustva poklapala su se sa svjedočanstvom sada pokojnog slikara i grafičkog dizajnera Alfreda Pala, žrtve Informbiroa i zatočenika Golog otoka od 1949. do 1950. te ponovno od 1951. do 1954. U filmu govori kako su na Golom otoku surovo i brutalno lomljeni svi pojedinci (samica, pljuvanja i batinjanje u špaliru, užasni uvjeti rada u kamenolomu), sve dok ne bi pristali biti suradnici tajne policije. Zbog toga su ih po povratku s Golog otoka, kao i njega, izbjegavali prijatelji na cesti. Obitelj im je bila označena već i prije, a i kasnije je prisluškivana. To je potvrdila zatim i gospođa iz publike, čiji je otac bio na Golom otoku.
U tom se logoru završavalo i zbog vica, a jedan je posjetitelj jučer prepričao iskustvo jednog Labinjana koji je nastradao jer je, nakon što jednog dana do Titove slike više nije visio Staljinov portret glasno pitao: "Ca, kadi je muštaćon?" (Zoran ANGELESKI)
CIJELI TEKST U TISKANOM IZDANJU OD PETKA