Koliko smo zapravo lijeni i nedosljedni možda najbolje pokazuje ovaj sitan detalj o datumu rođenja (upravo preminule) Laure Antonelli (Pula, 28. prosinca, ali negdje i 23. studenoga, 1941. - Rim, 22. lipnja 2015.), talijanske glumica naše mladosti i odrastanja u sedamdesetima, baš kao što su s njom na filmu i laganoj i zavodljivoj erotici odrastali mnogi talijanski naraštaji glumaca u blizu pedesetak filmova između 1965. do 1991. uglavnom nastali nakon njene najranije karijere u ritmičkoj gimnastici kada je oblikovala svoje zanosno tijelo i obline, s kojim je trijumfalno nastupila pred fotoaparatima i kamerama, najprije u reklami Coca-Cole, a potom i na filmu.
Radi se, naime, od prostoj činjenici da je trebalo samo prošetati do pulskog matičnog ureda i naći u Knjizi rođenih iz te 1941. u Puli sve podatke o maloj Lauri Antonaz, njenim roditeljima, možda o kumi, rođacima u rodnom gradu kojega je napustila onih poratnih godina eksodusa, nekako kada i Sergio Endrigo. Eto, novih asocijacija i zadataka; gdje se rodila, na kojoj adresi, blizu možda Endriga, tu preko puta starog autobusnog kolodvora, jesu li se znali, održavali kontakte??
Puno je neodgovorenih pitanja koja golicaju maštu, pogotovo u filmskom gradu poput Pule, zar ne? U prigodi obilježavanja 50. Festivala pisao sam da se dvjema pulskim filmskim ikonama, Alidi Valli i Lauri Antonelli, treba na neki način odužiti, pozvati ih u njihov rodni grad, na Festival kao gošće, kao domaćice, kao sugrađanke; dati im zvijezdu negdje na pločniku između INK-a (gdje je prikazana prva filmska predstava) pa do Arene (simbola najvećeg kina na otvorenom) ali uzalud (iskoristili potom to Opatijci).
Tek po smrti Valli i s novim kinom zabljesnulo je njeno ime na Korzu, Lauru pak nikako i nitko nije uporno zvao ni želio. Možda bi došla, pogotovo nakon što joj se karijera ugasila 1991. s njenim posljednjim filmom, zapravo nastavkom hita koji ju je i potvrdio "Igra vatrom", nakon čega ju je "pokopala afera s kokainom", potom oslobođena i obeščašćena (tek 2006.) ali ne i bez posljedica.
Nekako, kao i mnogi, zaljubljen u tu filmsku kućnu pomoćnicu iz filmova "Mirisa žene" i sličnih "Venera u krznu" u "Malom grijehu", koje su snimali Samperi, Risi, Comencini, Zampa, Bolognini, Scola, ali joj nije odolio ni veliki i ozbiljni Chabrol (koji je jednom bio gost Pule), zajedno s JeanPaulom Belmondom ("Doktor Popaul"), s kojim je potom jedno vrijeme i živjela, sve ove pulske godine koliko kao kroničar i kritičar pratim Festival zazivao sam Lauru u Pulu, u Arenu, makar i na Kaštel? samo da je vidim(o) i još jednom kroz retrospektivu njenih nezaboravnih filmova o odrastanju i maštanju obnovimo mladost zajedno.
Možda je trebala umrijeti - baš kao i Alida - da se nešto pokrene. Da umjesto nje stignu konačno filmovi i da joj se na taj način odužimo za sve propušteno. Kada sam već kod ljubomore, ona je najprije krenula s momkom dječjeg lica Alessandrom Momom s kojim je igrala u niz filmova '70.-tih ("Igra vatre", "Mali grije"), a onda je on poginuo u prometnoj nakon filma "Miris žene" (uz njega je bio Gassman), potom smo bili ljubomorni na ružnog Belmonda, na Marcella Mastroiannija ne može biti ljubomaran i da hoćeš jer je naprosto toliko velik i lijep da je normalno da ljubi istovremeno zanosnu Sofiju Loren i erotičnu Lauru Antonelli (u filmu "Božanstvena žena" Giuseppea Patronija Griffija), ali tu su s njim i Terence Stamp i Michele Placido.
S filmom "Malizia 1973. je postala slavna i zbog toga jer je film u godini dana zaradio sedam milijardi lira (ulaznica za kino iznosila je tisuću lira), a sramili bi se potom vlastitih misli kada bi preko puta nas za stolom za ručkom sjedila kakva ljepotica - sve čekajući kada će kakva ruka ispod potražiti naše uzbuđenje.
Bio je tu i Alberto Sordi, ali je otvorila vrata i kolegicama u sličnim filmovima Dina Risija, kao Stefaniji Sandrelli, poznatim kao komedije na talijanski način (commedia all'italiana). Potom ju je ljubio i za njom čeznuo i sin Seana Connerija, Jason, u filmu "Venecijanka" (1986.), čini mi se posljednje što smo od Laure vidjeli i ne tako davno na malim ekranima. Naravno, svi imamo neke male tajne; moja je zaljubljenost u Lauru kulminirala kada mi se prijatelj sredinom '80-tih vratio iz Italije, iz Rima, i potvrdio ono što su već mediji danima objavljivali - da ima nešto između njih dvoje jer su se slikali na kauču u njenom stanu. Kako o prijateljima znaš sve, a znaš da je skupa s tobom uzdisao za Laurom u kinu, neka sve i dalje ostane obavijeno velom tajne, osim što je on tada bio olimpijski prvak u boksu i potom i profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji i potječe iz možda najuspješnije boksačke obitelji s ovih prostora. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU