Glazbenica Tasha o ulozi u "Coito ergo sum"

Nataša Petrić Tasha (Arhiva/B. D.)
Nataša Petrić Tasha (Arhiva/B. D.)

U predstavi "Coito ergo sum" Jelene Tondini u režiji Zvonimira Peranića, produkciji pulskog Teatra umjetnosti i riječkog Teatra Rubikon, koja igra večeras i sutra u 20 sati u Istarskom narodnom kazalištu-Gradskom kazalištu Pula, glumi i pjeva pulska glazbenica Nataša Petrić Tasha koja je ujedno i autorica dijela vokalnih i zborskih dionica.

- Što je danas zapravo porno? Što je pornografija u hrvatskom društvu?

- Vrlo je relativan pojam onoga što je danas porno. U glazbenom smislu imamo sliku čiji su obrisi vrlo jasni u potenciranju lakonotnih pjesmuljaka i ispraznih tekstova, koji nude seksualizirane, takozvane "in" stvarnosti. Nametanje takvih ikona, stvaranje idola, novih "zvjezdica" koje svojom prisutnošću na ovaj ili na onaj način, , imaju edukativni značaj, a zapravo truju, obezvrjeđuju, otuđuju, oglupljuju, zatvaraju i vezuju nudeći kaos s ciljem monopola i vladanja najširim sredstvom komuniciranja, a to je glazba.

- Predstava je specifična i po tome što je pjevna. Kako ste Vi kao već iskusna pjevačica, pristupili glumačkim aspektima predstave?

- Moram priznati da me oduvijek intrigirao cjelokupni glazbeno-scenski pristup jednog izvođačkog trenutka, koji je uključivao na prvom mjestu emotivnu glazbenu predanost, dramsku ekstravaganciju te slobodu izražavanja kroz ples i pokret. Ući u ulogu De Saint Ange bila je neka vrsta izazova sa samom sobom. Kada to kažem, mislim u kontekstu postojanja tog lika u meni, traganju, kopanju, istraživanju te eksperimentiranju da zaživi, te na najpostojaniji način zapleše sa mnom.

- Predstava se bavi kontroverznim temama kojima se pristupa s raznih aspekata - koje ste sve segmente u društvu htjeli obuhvatiti?

- Dotičemo se politike, Crkve, seksualnosti, obrazovanja, manjinskih sloboda, otvaramo tabue i time nužno stvaramo reakcije. Živimo u krutoj, nefleksibilnoj zajednici koja usađenim strahom hrani sve veća ograničenja. Služeći toj matrici bez spontanosti i bez istine postajemo ono što je najgora moguća opcija na putu do nas. Mi vjerujemo zakonima, vjerujemo pravosuđu, vladi, crkvi, EU-u, a najmanje nama samima. Krenimo odnekud, pa krenimo od nas! (B. VINCEK)

CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.


Podijeli: Facebook Twiter