Remek-djelo Slobodana Šijana "Ko to tamo peva" iz 1980. godine teško je zamisliti bez scena u kojima na harmonici i drombuljama svira jedinstveni ciganski tandem, pjevajući kultne stihove: "Nesrećnik sam odmalena, od sve muke pesme pevam; voleo bih majko mila, da se ovo samo sneva", ili legendarni uvodni stih "Za Beograd, za Beograd, firmom Krstić, firmom Krstić".
Pune 33 godine kasnije Miodrag Kostić i njegov nećak Nenad (tada 11-godišnjak, danas 44-godišnjak) imali su u subotu čast s istom pjesmom nastupiti na svečanom otvorenju Motovun Film Festivala, otvarajući time i poseban festivalski program "Motovun mala mahala" koji je posvećen položaju Roma u Europi.
Osim čuvene glazbene role, ne treba preskočiti i njihovu važnu ulogu u tom filmu; na njihova se leđa usmjerava domaći fašizam, posebno utjelovljen u Danilu Bati Stojkoviću. Svoje su uloge, iako kao naturščici, odlično odigrali, družeći se u svega 26 dana snimanja s plejadom velikih glumaca Pavlom Vujisićem, Aleksandrom Berčekom, Draganom Nikolićem, Nedom Arnerić, Mićom Tomićem, Taškom Načićem.
Simbolički, "vječiti krivci' Romi jedini su u na kraju filma preživjeli bombardiranje, izvukavši se iz prevrnutog crvenog autobusa, najslavnijeg filmskog vozila na ovim prostorima.
S Miodragom i Nenadom Kostićem razgovarali smo jučer na njihovom odlasku iz Motovuna.
- Meni je bilo jako prijatno ovdje. Otvaranje je bilo fenomenalno. Publika nas je objeručke prihvatila i pjevala s nama. To govori o kvaliteti filma "Ko to tamo peva" koji je, uostalom, zauzeo prvo mjesto na listi 100 godina kinematografije. Jako mi godi što sam sudjelovao u tom filmskom projektu, kaže Nenad Kostić.
Kao 11-godišnji dječak nije imao pojma kako se snima film, ali mu je kasnije godilo što su ga opsjedale djevojčice i što je davao autograme.
Igrom sudbine, nakon što je 90-ih godina bio DJ pa policajac, Nenad od 2002. godine do danas vozi u Beogradu autobus gradskog prijevoza, preuzimajući u životu na neki način filmsku ulogu Aleksandra Berčeka kojemu je Pavle Vujisić, u filmu njegov tata, izgovarao čuvenu frazu: "Vozi, Miško". Taj uzvik Nenad zna i danas doživjeti od raspoloženih putnika na gradskoj liniji 17.
Nenad Kostić te je 1980. godine išao u peti razred osnovne škole u Vrčinu kada je njegovog strica harmonikaša Miodraga za film angažirao Slobodan Šijan. Za ulogu je tada klinac Nenad dobio oko 1,5 milijuna tadašnjih dinara, a novi je fićo koštao oko četiri milijuna.
Njegov 15 godina stariji stric Miodrag Kostić ističe: "Svaki živac u meni i svaka sekunda koju živim, vraća me na snimanje filma koji je označio moju karijeru".
- Prije i poslije snimanja filma uvijek je bilo šala, veselja, ali se samom snimanju pristupalo maksimalno profesionalno i ozbiljno. Moj drug Slobodan Šijan uvijek je prema nama dvojici bio dobar i jako pažljiv. On me je angažirao jer smo u vojsci bili u istoj četi, kaže Miodrag. Kao anegdotu prisjetio se kako se u jednom trenutku snimanja Danilo Bata Stojković, nakon što su romski muzičari optuženi za krađu, previše zanio i opalio 11-godišnjem Nenadu pravu šamarčinu.
- Udarac je morao obaviti; malo je jače udario, ali Bata se kasnije ispričao i snimanje je nastavljeno, kaže Miodrag Kostić. (Zoran ANGELESKI)