Najnoviji broj katolickog tjednika Glasa Koncila objavio je redakcijski tekst naslovljen "Poreckoj biskupiji pripalo oko šezdeset posto benediktinskog imanja" s nadnaslovom "Okoncano unutarcrkveno imovinsko-pravno sporenje oko benediktinskih dobara Dajla", u kojemu donosi detaljnu kronologiju zbivanja oko imovine benediktinskog samostana Dajle te se osvrce na "senzacionalisticke i nepravedne optužbe".
Glas Koncila navodi da je zamršeni spor izmedu Benediktinske opatije Praglia, u blizini Padove, u Italiji, i rimokatolicke župe Dajle, koju je zastupala Porecka i pulska biskupija, zakljucen službenim potpisivanjem ugovora po kojemu je više od polovice benediktinskih dobara pripalo Poreckoj i pulskoj biskupiji.
"Predmet dugogodišnjega dogovaranja izmedu Benediktinske opatije Praglia i Porecke i pulske biskupije bila je podjela nekretnina vezanih uz benediktinski samostan Dajla, kod Novigrada u Istri, koji su jugoslavenske komunisticke vlasti poslije rata (od 1945. do 1948.) oduzele, a benediktince protjerale, a Republika Hrvatska ih je na zahtjev župe Dajla i Porecke i pulske biskupije vratila kasnih devedesetih godina župi Dajla, odnosno Poreckoj i pulskoj biskupiji", navodi se u tekstu te dodaje da su benediktinci iz Praglie dobili, u skladu s Osimskim sporazumima, zakonsku odštetu za veci dio svojih nekretnina u nekadašnjoj SFRJ, osim za župnu crkvu, samostanski kompleks i zemljište oko toga kompleksa jer odštetu za taj dio svoje imovine nisu htjeli prihvatiti.
Kad su njihova dobra vezana uz Dajlu došla u ruke i vlasništvo crkvene pravne osobe, benediktinci iz Praglie, kako se navodi, zatražili su na unutarcrkvenom podrucju, u skladu s kanonskim propisima, odštetu ili povrat dijela svoje imovine te su pocetkom 2000. poceli pregovori izmedu predstavnika Benediktinske opatije Praglia i Porecke i pulske biskupije.
Dvije strane 2003. ustanovile su zajednicku komisiju da bi se došlo do dogovora glede tih nekretnina. Do dogovora nije došlo pa su benediktinci zatražili pomoc Kongregacije za ustanove posvecenog života i družbe apostolskog života, a Porecka biskupija pomoc Kongregacije za biskupe. Rezultat toga je dokument koji su 17. svibnja 2006. u Rimu potpisali porecki i pulski biskup i prior Benediktinske opatije u Pragli, a po kojem su se dvije strane sporazumjele da se benediktinska dobra dijele pola popola. Takoder je dogovoreno da se nece poduzimati nikakve radnje na civilnom planu. Usprkos takvog dogovora benediktinci su pokušali svoja potraživanja izboriti tužbom na sudu u Bujama protiv Porecke biskupije, župe Dajla, Republike Hrvatske, Grada Novigrada te dviju tvrtki što je samo otežalo dogovaranje.
Uz više-manje poznate cinjenice, Glas Koncila navodi da je papa Benedikt XVI. - buduci da se nakon "dogovaranja i vještacenja vrijednosti tih nekretnina" nisu složili - imenovao kardinalsku komisiju i povjerio joj zadacu da se postigne sporazum koji bi se temeljio na dogovoru iz 2006. o podjeli dobara popola. "Kardinalska komisija dakle nije ni imala zadacu razmatrati treba li dati odštetu benediktincima ili ne, vec predložiti konacno rješenje na temelju onoga što su Porecka i pulska biskupija i Benediktinska opatija Praglia prihvatile još 2006.", navodi "Glas Koncila".
Podsjeca da je Papa 6. srpnja imenovao mons. Santosa Abrila y Castelloa povjerenikom "ad actum" (za odredeni cin), koji je 13. srpnja potpisao ugovor uime Porecke i pulske biskupije te je unutarcrkveni spor zakljucen, a ugovor postao pravomocan i na civilnome pravnom podrucju. Po tom ugovoru Porecka i pulska biskupija dobila je više od 60 posto predmetnih benediktinskih dobara, to jest dobila je samostanski kompleks u Dajli i 272 hektara zemljišta, a Benediktinska opatija Praglia dobila je pravo na svoju tvrtku registriranu u Puli, "Abacia" d.o.o., uknjižiti preostalih 186 hektara od tih dobara te pravo na odštetu od 4,5 milijuna eura na ime vec otudenog dijela benediktinske imovine, koje biskupija može isplatiti bilo novcano, bilo nekretninama. Talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, a nitko im sada ništa nije dao, vec im je vracen samo dio njihova imanja, napominje se u tekstu.
Premda je spor izmedu dviju crkvenih pravnih osoba s crkvenoga stajališta "de facto" i "de iure" riješen, dogodio se pokušaj politizacije tog pitanja te prava eksplozija medijskih priloga. "Upravo iznenaduje s koliko se neupucenosti i nemjerodavnosti predstavljalo to pitanje našoj javnosti, pokušavajuci s njime povezati medudržavne i medunacionalne odnose, politicke aktualnosti, stranacka svrstavanja i odmjeravanje politickih opcija. Razvidno je da konacni cilj nije nikakva obrana hrvatskoga suvereniteta, a još manje briga za crkvenu dobrobit, nego je posrijedi grubi napad na ugled Svetoga Oca, na zajedništvo hrvatskih biskupa i jedinstvo vjernika, na zagrebackoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanica te na dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Senzacionalisticki su zbog toga iznošene optužbe koje imaju nakanu stvoriti dojam o gramzivosti i bahatosti Crkve", stoji u tekstu. Zakljucno se navodi da je pitanje benediktinskih dobara unutarcrkvene naravi, ali da ono može biti poticaj i za ucinkovitije djelovanje hrvatskih mjerodavnih institucija glede povrata imovine i s time povezanih složenih odnosa. (Hina)