Zlatan Stipišić Gibonni možda jest čovjek 20. stoljeća, kako kaže u naslovu zadnjeg albuma, ali njegova slava živi punim plućima u 21. stoljeću, što je pokazao i sinoćnji, unaprijed rasprodani koncert u dvorištu Pomorskog i povijesnog muzeja Istre.
U Pulu je u sklopu turneje došao promovirati album "20th century man" s kojeg je izveo tek tri od dvadesetak pjesama na dvoipolsatnom koncertu, dok su ostalo bili provjereni hitovi, pa je tako započeo s "Činim pravu stvar" i "U ljubav vjere nemam", nakon čega je uslijedila naslovna pjesma sa zadnjeg albuma koji je u cijelosti na engleskom.
- Snimili smo ploču iz samoobrane, kazao je Gibo objasnivši da baš ne voli YouTube i sve one "lajkove" i "dislajkove". "Ne snalazim se na YouTubeu. Naše su pjesme nastale iz srca", rekao je. Ispada da je ovaj album i naslovna pjesma u kojoj priča kako je zaglavljen u 1980-ima zapravo neka vrst njegove deklaracije. Čovjek priznaje da se ne snalazi u novim stvarima i da preferira staru pop kulturu. To je dobro jer je iskren, a može to govoriti jer ima vjernu publiku koja očito misli isto što i on.
Na kraju koncerta, dok je izvodio "Zlatne godine", pjesmu punu intimne atmosfere, zapitao se kada će "taj YouTube uginit?" aludiravši na neke fanove koji su ga snimali pokušavši ih uvjeriti da ugase kameru.
Kada govori o povratku u osamdesete to nije, na sreću, povratak onoj glazbi i stihovima kakve je stvarao s Osmim putnikom. Gibonnijeve pjesme na koncertu imaju svoj život pa se "Libar" pretvorila u dugu koncertnu ekstravagancu uz Natašu iz Beograda koju je pjevač pozvao da zapleše trbušni ples, dok je "Toleranca" postala prava himna, savršena za pred kraj nastupa, kao poruka o vrijednostima koje su Gibi bliske. "Mirakul" je pak od sjetne pop balade postala punokrvna rock žestica, a "Ako me nosiš na duši" prilika je da Gibo i publika, bez pomoći benda, zapjevaju u jedan glas.
"Dobre jude", koje izvodi na bis, posvećuje Mariji koja je imala djevojačku večer. Marija nije bila jedina koja se spremila za uplovljavanje u bračne vode jer je tu bila i Željka. Činilo se kao da popularni pjevač pozna kompletnu publiku iz prvih redova, zna da su osim iz Pule i Istre tu i ljudi iz Maribora, Rijeke, Splita pa čak i iz Novog Sada i Beograda.
U "Ne odustajem" sjetio se Dine Dvornika koji je umro prije točno pet godina, radi čega je pjesma dobila funky solažu na klavijaturama, a pjesmu je kao i uvijek uz Stipišića otpjevao njegov prateći vokal Teo Brajčić koji je baš jučer imao rođendan.
Osim brojnog benda pojačanog puhačima imao je u Puli i jednu dragu i simpatičnu gošću, a to je bila Maya Azucena iz New Yorka koja se prvi put pojavila da bi otpjevala "Hodaj" i "Anđeo u tebi", ali sudjelovala je u još četiri, pet pjesama, među kojom je i "Oprosti". Za vrijeme izvođenja ovog hita Gibo je prošetao među publikom i pokušao je nagovoriti da čučne. Za razliku od zadnjeg koncerta u Areni gdje mu je uspjelo uvjeriti desetak tisuća ljudi da čučnu, ovaj put uspjeh baš i nije bio potpun, ali nema veze. Gibo je bio raspoložen za priču, možda malo i previše. Malo je nezgodno kada se atmosfera podigne spuštati je nepotrebnim monolozima, no sve je na kraju ispalo kako je trebalo ispasti.
Kako je nastupio pred Kaštelom, koji je bio toliko pun da je dio publike koncert promatrao s terase i zidina postavilo se pitanje zašto za koncert opet nije izabrana Arena. Stipišić je to diplomatski pokušao objasniti na početku kazavši da kada su vidjeli ovaj prostor nisu željeli nigdje drugdje ići. (M. RADIĆ, snimio D. ŠTIFANIĆ)