Slikar kojem su I. svjetski rat i austrijska mobilizacija ukrali četiri godine mladosti svoj je kreativni kraj dosegao u 41-oj. Borba s bolešću otežavala mu je rad kroz četiri desetljeća, da bi ga, u posljednjih dvadesetak godina života, i posve onemogućila. Vilko Gecan, ljubazni čovjek i jedan od najdarovitijih koji se u nas mašio kista i pera, imao je neutaživ radni zanos i nepotrošivu ljubav za svoju umjetnost.
U relativno dugih, gotovo osam desetljeća života, na raspolaganju mu je bilo tek nešto više od šesnaest godina da ispiše svoju likovnu oporuku. Po tome je, i u zemlji mnogih neostvarenih talenata i preranih, mladih mrtvaca, bio jedan od najnesretnijih.
U njegovu djelu nema dosljedna i logično rastvorena istraživačkog puta, jasnih i konzekventnih elaboracija, a ni kontinuirana razvoja određenih ideja; sve se zbiva napreskokce, sve se postiže namah i brzo napušta, ni jedno njegovo bitno djelo nema ozbiljnih morfoloških posljedaka; ostaje samo za se, kao da mu je sudbina bila da se uzdiže i dovodi u pitanje, kako bi se sutra moglo početi ispočetka.
Pokušajmo zamisliti što bi za nas značilo da smo umjesto jedne slike Iz predgrađa (1921.) imali desetak slika takvog impetusa i stilske rječitosti, umjesto jednog Cinika - desetak djela iste ekspresionističke poetike, umjesto jedne slike kao što je ona U krčmi - desetak slika takvog graditeljskog elana i postkubističke oblikovne snage, naglašava autor upravo otvorene izložbe i pisac opširne studije u popratnom katalogu Igor Zidić.
- Njegove su najbolje godine bile 1921. i 1928. s ponešto još sretnih dana oko tih termina. Zato što su mu se vrhunci događali kao čuda, a ne kao ustrajne elaboracije, malo je - čak i među njegovim remek-djelima - slika bez mane, bez veće ili manje slabosti, nedosljednosti s nepažnje ili neke banalne pogreške. Možda se najpotpunije ostvario u godinama između 1928. i 1933., ali će povijesno ostati najvažniji učinci iz 1920./1921., potom 1922. i 1923. kada je doista bio na razini europskoga likovnog zbivanja - uvijek, nažalost, s premalo djela koja bi ga, kao aktualnog umjetnika ekspresionističke epohe na izmaku, a potom i kao umjetnika epohe obnove tradicije dovela do međunarodne afirmacije, dodaje Zidić.
On je u svom prigodnom tekstu i analizom ušao u srž Gecanova djela, pa i u određene polemike s onima koji su o Gecanu pisali, poput Zvonka Makovića, koji u Ciniku vidi vrh slikareva ekspresionističkog izraza, a Zidić mu pretpostavlja Luđaka u smislu ekspresionističkog psihizma, opsesivnosti, pritajene prijetnje, pa i prema količini provokacije, odnosno o značenju Zemlje u usporedbi s Autoportretom s tvornicom i paletom gdje je vidio "hrvatski odgovor" na "njemački izazov Neue Sachlichkeit"; ili Ljubomira Micića oko praškog bolničkoga liječenja i crteža Klinike, gdje je Gecan ostvario ne samo djela izričite osobnosti i autentičnosti nego je stvorio djela oko kojih se ekspresionističkom karakteru ne bi dvojilo ni u Njemačkoj, pa do Dimitrija Bašičevića i usporedbe sa Savom Šumanovićem i Oskarom Schlemmerom.
Rovinjska izložba okuplja malen dio najboljega i čini se kao da prikazuje vrhove nekolicine različitih majstora. No, s druge strane, pojašnjava Zidić, treba li nam bolja potvrda za sva blaga što ih je u sebi Gecan nosio? "Bila je to iznimna potencija, ali mu nije bilo dano da je u potpunosti iskaže?" (Priredio Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST U TISKANOM IZDANJU