U pulskoj galeriji Makina predstavljena je sinoć knjiga "Lingua franca" Đorđe Matića, a o toj zbirci poezije osim autora govorili su i Milan Rakovac i Nenad Popović. Rakovac je pročitao nekoliko autorovih stihova te kritika koje su o njemu pisali drugi te je zaključio da je Matić jedan od rijetkih dobrih fenomena koji se znaju pojaviti u hrvatskoj književnosti. Popović je podrobno opisao zbirku koja se sastoji od 23 pjesme i koje zapravo pričaju priču o egzilu. On je također istaknuo da je Matić, osim herojskog ruksaka na leđima, sa sobom ponio i kufere pune različitih jezika koje je uspješno inkorporirao u svoju zbirku.
Autor je govorio o svom putovanju Hrvatskom u koju se vratio nakon puno godina kako bi promovirao svoju zbirku. Matić je dijelom Zagrepčanin, dijelom Goranin, a dijelom Istrijan pa mu je nemoguće govoriti o jednom identitetu. Upravo se te točke dotaknuo i Popović koji je pročitao stihove iz pjesme "Nemam više jedno ime" u kojoj autor pripovijeda na koje su mu sve načine iskrivili ime i borili se sa suglasnicima i naglascima. Mnoštvo imena reflektira se u mnoštvu identiteta, a prepoznavanje stvara u autoru strah i želju da se u tom mnoštvu sakrije.
Nekoliko pjesama, potvrdio je sinoć Matić, najbolje je pročitati u Istri, a to je slučaj i s pjesmom u prologu zbirke "Incident". Radi se zapravo o parafrazi pjesme afroameričkog pjesnika Counteea Cullena o rasizmu, a ulogu netrpeljivog Matić je podario jednom Rimljaninu koji upire prstom u njega i naziva ga "sciavom".
Sudeći po pjesmama koje je pročitao, Đorđe Matić - esejist, glazbeni i književni kritičar i prevoditelj - vrlo je introspektivan autor, intelektualac koji na nenametljiv način u svoje pjesme uvodi kompleksne teme koje su učestala boljka svakog egzilanta. Život u Nizozemskoj (koju on zove Nigdjezemska) za njega je postao obojan melankolijom, a jezici iz prošlosti, rekonstruirani i inkorporirani u pjesme, najjača su veza koju je Matić zadržao s domovinom iz koje je davno otišao. (Boris VINCEK)