Kada se kritika već zarana složi da je netko vrh slikarstva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, sinonim vrijednosti, kao što je to bilo u slučaju slovenskog majstora Gabrijela Stupice (Dražgošće, 1913. - Ljubljana, 1990.), onda je jasno da je svaki susret s djelima takvog slikara praznik za oči.
Na neki način Igor Zidić, kustos svih dosadašnjih izložbi u proteklih 14 godina u Galeriji Adris u Rovinju, a bilo ih preko 40 koji su najvažniji presjek Moderne, tako je predstavio i otvorio izložbu s 26 izabranih radova Gabrijela Stupice.
Đak Ljube Babića
- Drugo područje suglasnosti slovenske kritike, kao i kritike u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji, odnosi se na slovensku utemeljenost Stupičina slikarstva poslije 1946., kada i dolazi u Sloveniju iz Hrvatske, kao i na njegove iznimno značajne zagrebačke početke 1930.-e i prva polovina 1940-ih godina kao đak Akademije likovnih umjetnosti kod prof. Ljube Babića, za kojega je Stupica izjavljivao da je on za njega Bog. Treće je polje kritičkoga suglasja postignuto kritici zadanom podjelom slikareva opusa na tradicionalnije - tamno - prvo razdoblje od 1931. do 1958. i na modernističko - svijetlo - drugo razdoblje od 1958. do slikareve smrti, ističe Zidić.
Koliko je snažna i duboka veza Stupice i Hrvatske govori i činjenica na koju ukazuje Zidić da je on u pripremi ove izložbe i sam bio iznenađen time da preko 50 njegovih radova u svojim kolekcijama drže hrvatski ljubitelji slikarstva. Neki od njih su i bili na izložbi dajući svoje slike na uvid javnosti. Stupica, baš kao i Hegedušić i Dulčić, koji su također ranije predstavljeni u ovoj Galeriji, dugo je nosio teret, krimen, samo zato jer je u četrdesetima zajedno s njima radio freske u Mariji Bistirici. No, naglašava Zidić u '50-im i '60-im je godinama Stupica "do pojasa u tradiciji u matici onoga najboljeg što je Europa dala, posebno Španjolska".
Visoki uzori slikarstva
- Činjenica jest da do novih vrijednosti Stupica dolazi u pedesetim godinama 20. stoljeća za umjetnost, ne samo u Hrvatskoj i Sloveniji, nego i u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, vremenu obnove i da se tada oblikuje njegov novi lik, da se povlače crte nekih razgraničenja. Ono što vidim u samom djelu govori mi da se Stupica, kakav se bio formirao u Zagrebu, a naročito onaj iz godina 1939.-1946., nije povratkom u Ljubljanu odmah odijelio od svoje dotadašnje poetike zasnovane na sugestivnoj distribuciji Babićeva iskustva, Kraljevićeva primjera i visokih uzora slikarstva španjolskog "zlatnog vijeka", piše Zidić u popratnom katalogu. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU