S fotografijom sam se "sudario" u šestom, sedmom razredu osnovne škole. Iako se ne može reći da je sudar bio silovit, jer to su godine kada vas sve zanima i to za pet, deset ili najviše petnaest minuta, ipak je susret bio sudbonosan. Jer, fotografiji se ponovno, ali puno posvećenije vraćam kao student. Isprva, ona je tek dopunsko sredstvo izražavanja nekih mojih drugih sadržaja i interesa da bi postepeno i na mala vrata, zauzela i u potpunosti ovladala mojim profesionalnim svijetom. Danas, pak, dan bez fotografije - izgubljen je dan.
Riječi su to poznatog rovinjskog profesionalnog fotografa Gordana Ukića, bez čijih fotografskih uradaka, najčešće onih strogo službenih i bez osmijeha, osobno i ne poznajem nikoga u Rovinju. Dakle, kod Ukića se uvijek ide na obavezno "uslikavanje", ali ga posebno dobro poznaju i djeca koja žele nešto naučiti o fotografiji te članovi rovinjskog Centra vizualnih umjetnosti Batana, u kojem je godinama aktivan i Ukić. Izložba njegovih fotografija, nedavno predstavljena u CVU-u "Batana" pod naslovom "Nenadani impulsi magije", ponovno je skrenula pažnju na njegov rad. No, ovog puta umjesto fantastičnih fotografija istarskog boškarina ili batana i jedrenjaka u rovinjskoj luci, u oku njegove kamere bili su ljudi. I to ne nepoznati, snimljeni na cesti i u prolazu, već njegovi sugrađani, Rovinježi, amaterski glumci snimani tijekom predstave.
Sam Ukić kazat će da je ovom izložbom želio prenijeti istinu, i to istinu o ljudima iz naše svakodnevice koji su dobili priliku biti glumci i predstaviti se široj publici u manje znanom svjetlu. Ti likovi, dodaje, jednostavno su ga omađijali i njihovu je magiju nastojao prenijeti na fotografiju. A upravo ta magija, odnosno pokušaji da zbilju "uhvati" i zaključa u fotografiji ono je što Ukić, kao i tisuće prije i poslije njega, nastoji postići.
- Da, uhvatiti dušu je teško, no moguće je prenijeti trenutak, kaže nam Ukić, dodajući da su "istina i iskrenost" ono nešto što se traži u fotografiji. Oba su pojma diskutabilna i najčešće ovise o onome tko o njima govori. Ipak, univerzalna istina u fotografiji može se naći, smatra Gordan Ukić, koji je upravo zbog toga skloniji fotografiranju događaja, manifestacija i pejzaža, nego li portretiranju osoba, na čijim licima radi barem dvadeset mišića, objašnjava naš sugovornik, pa je barem isto toliko razloga da fotografija ne uspije. Dodamo li tomu i problem svjetla, trenutka, raspoloženja?
Pitamo što misli o fotošopiranju, čime ružno postaje lijepo i obrnuto, a Ukić kaže da ga se ovo novo, trendovsko uopće nije posebno dojmilo jer je toga bilo i ranije.
- Ma, fotošopiranje je jednostavno kreacija i postoji oduvijek. Uvijek se nešto popravljalo i prepravljalo na slici. OK, danas možemo govoriti o pretjerivanju, ali to je nešto drugo. Tada je riječ o neiskrenoj fotografiji. Smatram da se dobar fotoshop ne smije primijetiti, mora biti umjeren i do neke granice, kaže Ukić, dodajući i da nema tog fotoshopa ni tog fotoaparata koji će zamijeniti uloženu ljubav fotografa i njegovu ruku i oko za tehniku.
Na pitanje što mu je fotografija donijela bez razmišljanja odgovorit će život. I to život iz jedne sasvim druge perspektive - kroz tajanstveno oko fotoobjektiva. - Bez obzira na sva čuda tehnike uvjeren sam u opstojnost fotografije i potrebu ljudi da to sami zabilježe. U odnosu na neku drugu tehniku, uvjeren sam da je budućnost fotografije svijetla i da će određena tehnička pomagala samo pridonijeti kvaliteti, a nikako zatiranju ove lijepe umjetnosti, optimističan je Gordan Ukić, vjerni dokumentarist našeg podneblja i vremena. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)