Franjo Tončinić mladi je pulski glumac koji je nedavno postao magistar glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Ovaj je glumac iznimno aktivan, između ostalog, i u Teatru Naranča, a friška diploma bila je povod da porazgovaramo o njegovom dosadašnjem radu, kao i o planovima za budućnost.
- Glumom se bavite još od djetinjstva. Kakav je sada osjećaj biti diplomiran glumac, što se promijenilo?
- Promijenilo se jedino to što imam titulu kao potvrdu za petogodišnji studij, a ljubav i privrženost ovom zvanju ostale su iste kao i kad sam s 11 godina prvi put stao na daske koje život znače. Tada su te daske značile hobby, a sada, u pravom smislu riječi znače život – jer gluma je moj životni put.
- Imate li još uvijek isti entuzijazam kao na počecima ili vam se svjetonazor promijenio nakon što ste sazreli?
- Onaj osjećaj sreće i ispunjenosti koji me obuzme kad započinjem rad na nekom novom projektu, kao i kad zaigram u nekoj reprizi predstave ostao je jednak onom koji prepoznajemo u djetetovim očima kada otkriva novi svijet oko sebe i sve mu je privlačno i zanimljivo. Volio bih da se taj osjećaj nikada ne promijeni. Zato ću ga "prišiti" uza se kao Petar Pan svoju sjenu.
- Igrate u brojnim produkcijama koje Umjetnička akademija ostvaruje s kazalištima iz Osijeka, ali i iz Požege.
- Da, imao sam čast i privilegij zaigrati i na pozornici HNK-a u Osijeku u predstavama "Multicro" i "TOP – Tečaj odvikavanja od pušenja", redatelja i mojeg mentora Roberta Raponje.
Svoju magistarsku predstavu "Nada iz ormara" u režiji Majkla Mikolića, zaigrao sam u Gradskom kazalištu Požega zajedno s kolegicom i dugogodišnjom prijateljicom Katarinom Baban. Budući da sam studirao u Osijeku, nadam se da ću opet zaigrati na osječkoj pozornici sa svojim kolegama.
- Glumili ste u mnogim uspješnicama - Od "Crispa", "Vještice Mare" u sklopu Istria Inspirita pa sve do dječjih predstava. U kojem se žanru najbolje (s)nalazite?
- Svaki od navedenih žanrova nudi jedan svoj svijet čarolije. Ambijentalne predstave poput "Vještice Mare" i "Crispa" su zapravo arheo-turističke rekonstrukcije stvarnih povijesnih događaja kojima smo podarili suvremeno ruho, a likovima život u prostoru gdje su zaista nekada bili.
Zaigrati lik poput Crispa, mladog carevića koji zbog svoje slabosti na ženske čari biva osuđen na smrt, zasigurno golica maštu svakog mladog glumca, pa tako i moju!
Dvorska luda koju tumačim u "Vještici Mare" također ima svojih glumački primamljivih strana. To je lik koji smije reći ono što nitko drugi ne smije i od jednog stravičnog i tragičnog događaja kao što je spaljivanje nevine žene na lomači radi spektakl za publiku – i u tome uživa.
Biti dio takvih prilika, dio tih povijesnih priča, imponira meni kao glumcu jer mogu tumačiti role o kojima pišu i veliki pisci, Shakespeare, Racine...
S druge strane tu su dječje predstave koje su dio moje svakodnevnice, budući da radim u Teatru Naranča. "Staviti" osmijeh na dječja lica, ispuniti ih radošću, zadivit ih čarolijom bajki, osjećaj je teško usporediv s ičim. Zato nije jednostavno odlučiti se za žanr kad je posao glumca takav da bude dio svake "žanrovske" igre. (V. BEGIĆ)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU