Površnije, moglo bi se to nazvati alternativnom koncertnom promocijom novog albuma tijekom koje autor svoje pjesme nije ni svirao ni pjevao, nego čitao i prepričavao, prožimajući ih tu i tamo sočnom i, u njegovom slučaju, silno duhovito interpretiranom psovkom. Jedan oduševljeni posjetitelj opisao je događaj najboljim 'ispričanim koncertom'. Publiku su, znakovito, činili ljudi svih naraštaja, očito željni legende nakon njenog dugog, protestnog izbivanja iz javnosti.
Bio je to, prije svega, vrhunski podzemni umjetničko/politički kabaret pun umjetnikova slobodarskog nesputanog duha, frustracija, političkog veličanja Putina, osuda zapadnog fašizma, američkog krupnog kapitala, crkve, lokalne istarske političke kaste, suočavanja s bogom koji žrtvom drži ljude kuco odnosno vragom kao glavnim glumcem i kreatorom boga…
Ipak, bolja, uvjerljivija, autentičnija u preksinoćnjem nastupu Francija Blaškovića u krcatoj, nikad punijoj oštariji kod Ferlina u Savičenti (odnosi se to i na novi 83. album pod nazivom "88 rožic za druga Tita"), katarzična je, iskrena, topla, duhovita autobiografska poetska Francijeva proza - od njegova dezerterstva iz JNA u Skoplju, hapšenja i vojnog zatvora 1968. godine, davnog pubertetskog političkog razgovora s ocem i stricem do pravljenja jutarnje kave Arinki i gotovo ritualnog svakodnevnog odlaska na ribarenje na Vallelungu posljednje četiri godine, obogaćenih ranojutarnjim susretima sa samodeklariranim 'domaćim Bosancem' i šinjorom koja čeka da se njen brek šampion olakša.
Bio je to događaj vrijedan 30. obljetnice djelovanja Gori Ussi Winnetoua, kultne Francijeve grupe koja je svoj bogat put započela 1986. godine objavom kultnog debi albuma "Addio Pola". Trideset godina kasnije, prekjučer, Franci je pjevao/pričao: "Pula nije moj grad. Moj grad je selo. Moj grad su Šikuti Machine". Za sve one koji nisu bili, još više za onih bar 30-ak koji su se s vanjske strane naguravali na prozore i vrata, ne čuvši dosta toga, Elvis Lenić kamerom je snimao cijeli Francijev nastup, pa ga ne bi bilo zgorega objaviti na, kako se kaže, društvenim mrežama.
Evo i nekoliko naglasaka s promocije. U jutarnjem komuniciranju s 'domaćim Bosancem', (u refrenu) Franci mu poručuje: "Aj ča bih da, da vas je više, više od Hrvati".
- Četiri i po ujutro je, palin svitlo u kužini, delan kafe za Arinku u mikrovalnoj; zajebana operacija perke voda, kad je gledaš, štenta zakuhati, valjda joj je neugodno, a ščim obrneš glavu pojde van, đubre jedno'.
Oživljavajući davni pubertetski razgovor s ocem i očevim starijim bratom, Franci priča:"Za bankon se nikad ni kušeljalo o politici. Ničim izazvan, neukusno, partibrejkerski, reka san da navijam za jugoslavenstvo i bratstvo i jedinstvo. Otac je prvi reka da to je kurac i izjasnija se za državu Italiju, a cijo je reka da je i to kurac i izjasnija se za državu Austriju. A o nacionalnosti nisu rekli niš, to ih ni interešalo. Socijalizam nisu volili, a kapitalizam teško da su kapili. A kao nacionalnost cio bi sigurno bija reka da je seljak, a moj otac bi bija eli uljanikovac eli bičiklist. Srića njihova da nisu doživili demokraciju".
Nakon što je, ne podnoseći vojsku i mrzeći oružje, pobjegao iz JNA, biva optužen da je špijun s razgranatom mrežom u inozemstvu - "tetu u Argentini, tetu u Ingleškoj, rodbinu po Italiji, Francuskoj i mater u Kanadi". Nakon konačnog puštanja doma s dijagnozom emotivne nezrele osobe, Franci pjeva: "Doma san torna kako Istrijan, ča više nisan, nisan, nisan. Sad sam Franko Franci Cukon Blašković, po nacionalnosti stari ribar-amater".
- Uva je ploča činuta na brzinu, na uho, ali od oka, rekao je Franci, dodajući u uvodnoj pjesmi albuma i ovo: "Crtež je dela sinjor Nadan Rojnić Bjondo, štampu Emilio Jurcan iz Prakse, nekvalitetne kitare san svirija ja, one kvalitetne Ognjen Jovanović Ogi; Bika Blasko je svirila violončelo, i uglazbila na Danteov tekst i otpjevala prvu pjesmu na ovoj ploči. Producent ploče je drug Livio Morosin".
Za mjesec dana, najavio je Franci, izlazi nova, 84. ploča. (Zoran ANGELESKI)