U dvije godine kontinuiranog istraživanja i objavljivanja na stranicama Glasa Istre (od 13. siječnja 2007. do 21. lipnja 2008.), kroz sabranih 40 tekstova-feljtona, plus jedan Post Scriptum, četiri izabrana polemička članka kao dodatak na kraju, 291 fotografijom, uključujući i svoj portret, na 272 stranice arhitekt i urbanist Franc Branko Ancelj (Jesenice, 1942.) suočio nas je sa slikom nekadašnje Pule, s početka 20. stoljeća i s onom danas nakon sto godina.
Te svoje /r/evolucije pulskih vizura koje, dakako, nije istraživao i bilježio samo u tom razdoblju, već kroz cijeli svoj radni vijek i pulski boravak, ukoričio je u knjigu monografskog tipa u izdanju Društva arhitekata Istre i galerije Cvajner, 2012. (urednica Gorka Ostojić Cvajner), a impresivni fotomaterijal potječe iz zbirki samog autora, Povijesnog i pomorskog muzeja Istre Pula, Đule Erdešija te fotografa: Eduarda Strenje, Duška Marušića Čičija, Željka Ancelja, autora i fotoarhive Glasa Istre, koje je grafički oblikovao Alfio
Klarić.
Ne treba previše tragati za motom i motivom Pule u fokusu arhitekta i urbanista Ancelja. On je prije svega u onome što je za "trajanja austrijske vlasti Pulu iz propadajućeg sela pretvorilo u veliki grad te u njemu oformilo nekoliko i danas atraktivnih gradskih ambijenata: Giardine, tržnicu, rivu, parkove…", ukazuje autor u prvom polemičkom dodatku "Kako uspješno unakaziti dio grada?" te baš taj povijesno prevažan sloj urbaniteta uspoređuje s 90 godina nakon toga "jedinim relevantnim ambijentom, a to je upravo Punta".
Franc Branko Ancelj nije samo sakupljač lijepih sličica o Puli nekada u duhu i ruhu carske mornaričke prijestolnice, već odgovoran urbanist koji se ne miri s propadanjem te patine, već ukazuje i na potrebu stvaranja novog ruha i vizura za buduća vremena. Upravo ovaj izazov i stav izvire iz gotovo svih članaka pa ih je ne samo zanimljivo pročitati iz one novinarske znatiželje, već se i suočiti s jednim jasnim rezom i kritikom koju svome gradu daje onaj tko grad promišlja i osmišlja, a također uz stare vizure gradi i one nove. Ancelj pritom nikoga nimalo ne štiti, štoviše, upire prstom u sve propuste i lutanja - od toga koliko pažnje i brige ulažemo u spas starog naslijeđa, do toga koliko sredstava odvajamo za nove gradske slike i ambijente.
Upravo zbog toga je ova njegova knjiga nemilosrdan svjedok vremena, jer usporedno slikama svjedoči i komentira ono na što Ancelj urbanist i arhitekt upire prstom. Ako laže, ili griješi iz bilo kojega razloga pisac, slika potvrđuje da nije pristran, ogorčen bez razloga, već bez riječi opominje. Oni brzopomirujući bi rekli: dobro je da se ima još što snimiti od prije stotinu godina unazad, a oni pravi zaljubljenici u Pulu - i o tome Ancelj ima svoje mišljenje, objašnjenje i tekst tko u Puli ŽIVI a tko u njoj samo STANUJE - upirat će prstom u "zaleđenu" zgradu kazališta kojoj samo nedostaje onaj motiv tramvaja pa bi se moglo reći: sve je kao nekada.
Ukoliko bi se ipak jednoga dana netko sjetio i uhvatio ukoštac, a prije svega se to odnosi na one koji u gradu žive, a ne stanuju, ovi Anceljevi analitičko-komparativni komentari i analize, sa širom otvorenim očima kada se gledaju i uspoređuju slike, mogli bi opet grad podariti carski izgled. Naravno, nemalu odgovornost u svemu nose i arhitekti i urbanisti koji su morali s više pažnje i
osjećaja promišljati ovu urbanu sredinu i okolicu, pa i biti kritičniji prema onome što se na nacrtima javljalo kao buduća vizura grada.
Kako rekoh, slika govori više od riječi pa pogledajmo još jednom i osvrnimo se po Puli. Opći dojam: Nekada je bila ljepša. (Piše Mate ĆURIĆ)
VIŠE U TISKANOM IZDANJU.