Juraj Bačić i Petar Kedžo našli su se nakon 72 godine! Prvi je rodom iz Blata na Korčuli, drugi iz Vodica; prvi živi u Puli, drugi u Omišlju na Krku. Veže ih zajedničko djetinjstvo u El Shattu, izbjegličkom logoru u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu, kamo su dospjeli 1944. s drugim evakuiranima s dalmatinskih otoka, iz Zagore, Istre i Primorja. "Puno se govori o izbjeglicama na granicama Europe", kažu nam obojica, "a zaboravlja se na naš zbjeg iz Drugog svjetskog rata. I mi smo bili izbjeglice. Svi smo mi žrtve ratova".
Takvog sam ga drža' u očima
Ponovnom susretu u Puli kumovala je fotografija para cipela koje je u El Shattu, na tečaju za postolara izradio tada 14-godišnji Juraj Bačić. Fotografiju je snimio Duško Marušić Čiči, poznati pulski fotoreporter koji nastavnika Bačića poznaje još iz Osnovne škole Centar, tada "Moše Pijade". Slika i priča objavljeni su u 24 sata i, kaže gospodin Bačić, "mali Kedža me je prepoznao i nazvao".
- Meni je u El Shattu bilo sedam godina, Jura je bio stariji, ima 6-7 godina više, i stalno sam išao za njim. Drago mi je da je još živ, kako i ja, a ušao sam u 80. i rek'o sam mu - do smrti se moramo družiti što više. Kad sam ga nakon 72 godine ugledao na rivi u Puli, preporodio sam se. Bio je mali biondo, takvog sam ga drža' u očima, opisuje Petar Kedžo dirljiv susret starih prijatelja.
Obojica su trabakulom stigli na Vis pa brodom preko Barija, s juga Italije doplovili do Kaira. Gospodin Kedžo sjeća se kako su hodali po pijesku oko dva kilometra i sami podizali svoje šatorsko naselje.
- Bilo nas je tri sestre, brat i mama, otac je poginuo '42. i partizani su nas odveli u šumu i brodovima smo stigli na Vis gdje su nas dočekali Englezi i naši partizani. U izbjegličkom logoru u Egiptu život je bio težak, prevelike vrućine, pijesak, vjetrovi, ali hrana je bila dobra. Sjećam se i kad je Hajduk doša' odigrati utakmicu u El Shattu, mislim da je bilo dva nula za Hajduk. Jure i ja igrali smo se, kopali smo rovove po tom pijesku, on je hodio u školu i na zanat, a ja sam tada ostajao sam. Imao je partizansku uniformu, sjećam ga se k'o sad. Sjećam se kad smo se igrali i rezali poklopce konzervi, jedan sam poklopac bacio u zrak i razbio je Juri glavu. Sjećam se i povratka u Split, kako je Split tada bio bučan, gorio je od veselja, pucalo se, pjevalo se, kazuje Petar Kedžo, djed, dodajmo, Damira Kedže, poznatog finalista s HTV-ovog natjecanja "Story", a sada na Novoj TV u emisiji "Tvoje lice zvuči poznato".
Gospodin Bačić, koji je u Puli služio i vojsku, ovdje živi od 1958. godine. Došao je za poslom, u OŠ Centar predavao je tehnički odgoj, a osnovali su i Klub mladih tehničara s fotogrupom, radioamaterima, brodarima i aviomodelarima. Kasnije je predavao fiziku i matematiku i '93. otišao u mirovinu.
Logor 3, šator broj 6, rajon E
- U El Shattu sam učio za postolara, imao sam puno tehničkog znanja u rukama, a tada nije bilo školovanih nastavnika. I žena mi je došla iz Samobora, u Divšićima je bila nastavnica pa smo se upoznali u Puli. Pamtim puno toga iz El Shatta. Poslije pada Italije, došli su Nijemci, iza njih '44. jedini slobodni teritorij u porobljenoj Europi bio je Vis. Partizanske desantske jedinice, korčulanski odredi i 26. divizija Jugoslavenske ratne mornarice iskrcali su se na Korčuli i već smo drugi dan bili oslobođeni. S njima smo se kasnije povlačili na Vis, jer se mislilo da će Nijemci kada se vrate ubijati i paliti. Ali toga nije bilo i o tome sam pisao u vezi Domovinskog rata. Sjećam se kako sam na noge išao od Blata do Vele Luke, sedam i nešto kilometara makadamom, imao sam 14 godina i vodio sam sestru od četiri godine. Majka se morala pobrinuti za svoje roditelje pa je sutradan došla na Vis s mojim mlađim bratom. Brodom "Bakar" stigli smo u Bari pa za Egipat, priča Bačić, koji i danas pamti da su bili u 3. logoru, šatoru broj 6, rajonu E, da su imali kina, škole, ambulante, prehranu. Završio je tamo i postolarski i poljoprivredni tečaj, osim što je pohađao i završio drugi razred srednje škole.
Plivajući preko Sueza po - lubenicu
- Kedžina obitelj došla je poslije nas, imali su male šatore. Prolazili smo uz njihov logor odlazeći na kupanje u Sueski kanal. Jednom smo tamo našli magarce pa sam se iznenadio - ovi magarci revu kao naši u Blatu!? Išli smo preko Sueskog kanala kupiti lubenice, nas par prijatelja, i preplivali bismo kanal u dijagonali s lubenicom ispred sebe. Druga sekvenca koju pamtim: išli smo na izlet na Mojsijeve izvore na gori Sinaj i kad smo se vraćali zaustavili se na Crvenom moru, a kako tamo nema obale nego je sve pijesak koji ulazi u cipele, htjeli smo se okupati. Ostavili smo robu na pijesku, ali je došla plima i roba nam je zaplivala. Morali smo brzo nazad po nju, pripovijeda gospodin Bačić. (Duška PALIBRK)