Tocno u jedan sat i 23 minute 26. travnja 1986. godine zapocela je najveca mirnodopska nuklearna katastrofa u povijesti. U nuklearnoj elektrani Cernobil došlo je do eksplozije u nuklearnom reaktoru broj 4. Ta je nuklearna elektrana bila ponos Sovjetskog Saveza, najveci pojedinacni energetski objekt. Cetiri su reaktora bila izgradena, ukupne snage cetiri gigavata. Usporedbe radi, golema hidroelektrana na Dnjepru iz Staljinova doba, ponos tog razdoblja sovjetske industrijalizacije i elektrifikacije imala je izvornu snagu od 560 megavata. U Cernobilu su još dva reaktora bila u izgradnji.
Uzroci su eksplozije loša izrada, greške u projektiranju elektrane, nedovoljna kvaliteta ugradenih materijala i, konacno no ne i najmanje važno, ljudska greška. U trenutku havarije u reaktoru broj 4 odvijao se eksperiment kojim je trebalo utvrditi mogu li turbine prilikom gašenja, a u slucaju da ne postoji, odnosno da zataji, vanjsko napajanje elektricnom energijom, osigurati dovoljno energije za sustav hladenja reaktora dok se ne pokrenu dizelski agregati. Zapravo je taj eksperiment vec bio relativno uspješno proveden, ali rezultati nisu bili do kraja zadovoljavajuci jer turbine nisu osiguravale dovoljno energije i trebalo je ispitati odredena poboljšanja koja su napravljena. Reaktor broj 4, najmladi reaktor pušten u pogon 1983. godine, ionako je trebao privremeno biti iskljucen zbog redovitog remonta pa je izabran za eksperiment. Medutim, zbog loše procjene u vrijeme eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u reaktoru što je naglo opteretilo sustav. Drugi je operator istodobno zaustavio dovod vode u reaktor cime je zapravo prekinuo hladenje reaktora i to je dovelo do eksplozije.
Nepovjerenje u sustav
Prica koja je uslijedila neposredno nakon eksplozije prica je o žrtvovanim ljudima, herojima, ali i zataškavanju i moralnom sunovratu sovjetskih vlasti na celu s Mihailom Gorbacovom. Od ljudi zaposlenih u elektrani, vatrogasaca i onih koji su odmah priskocili u pomoc, njih je najmanje 34 umrlo. Vecina u roku od nekoliko tjedana. Pokušavali su spasiti što se spasiti može, i to u pravilu bez ikakve zašttne opreme na sebi.
Sovjetske su vlasti odlucile, uoci prvomajskih blagdana, nesrecu prešutiti. Ukrajinski politicki lider Vladimir Šcerbicki namjeravao je otkazati prvomajsku proslavu i tradicionalnu prigodnu paradu u Kijevu, ali mu je Gorbacov porucio da problem riješi u tišini inace ce letjeti iz politike. Tri su dana sovjetske vlasti o svemu šutjele, a tada su švedski meteorolozi primijetili radioaktivni oblak i alarmirali svjetsku javnost. Sovjetski je savez još tri dana o svemu šutio svojim gradanima. Ocita namjera da se nuklearna katastrofa prešuti nepovratno je naštetila ugledu Gorbacova u SSSR-u, a komunisticka je partija u Ukrajini pala na najniže grane u svojoj povijesti.
Istraga je dala još mnogo razloga za nepovjerenje u sistem. Uprava i tehnicko vodstvo nuklearke nisu bili dovoljno kvalificirani i nisu imali dovoljno iskustva za vodenje takve elektrane. Direktor Viktor Pavlovic Brjuganov je do dolaska u Cernobil karijeru izgradio u termoelektranama na ugljen. Zbog zanemarivanja sigurnosnih propisa osuden je 1987. godine na deset godina radnog logora, pušten je nakon pet godina. Glavni inženjer Nikolaj Fomin koji u trenutku eksplozije nije bio u elektrani nije imao iskustva s nuklearnim elektranama. Njegov zamjenik Anatolij Djatlov, jedan od kljucnih ljudi u eksperimentu koji je doveo do havarije, imao je iskustva s nuklearnim reaktorima, ali na podmornicama. Izbacen je iz komunisticke partije, a 1987. je zbog kršenja sigurnosnih propisa osuden na deset godina radnog logora. I on je žrtva havarije, od posljedica radijacije je umro 1995. godine.
Neposredno nakon havarije zbog izravnih je posljedica medicinsku pomoc zatražilo 35.000 ljudi. Broj žrtava teško je precizno navesti. Procjenjuje se da je do danas zbog posljedica istjecanja radijacije umrlo izmedu 200.000 i 400.000 ljudi. Mnogi ljudi koji su radili na sanaciji neposredno nakon havarije i gašenja požara trajno su narušenog zdravlja. Istodobno, te su procjene itekako kontroverzne što jasno ukazuje na to da realne posljedice Cernobila nikada necemo znati. Primjerice, Vladimir Palkin jedan od pola milijuna ljudi koji su bili angažirani na sanaciji, a koje se uobicajeno naziva likvidatorima, od 1986. godine svake godine dva mjeseca provodi u bolnici u Kijevu jer ima zdravstvenih problema sa štitnjacom što se, pak, izravno povezuje s izloženošcu radijaciji. Njegov slucaj potvrduje da su vlasti itekako htjele zataškati razmjere nesrece.
Naime, kada je prvi put zatražio lijecnicku pomoc naredeno mu je da prijavi da je primio dvostruko manju dozu radijacije od one koja mu je izmjerena. Danas prima 202 dolara mirovine, a kao likvidator ima pravo na dodatak od 38 dolara i popust od 50 posto na racune za stanovanje. I dok jedni procjenjuju da je posljedica Cernobila najmanje sto tisuca karcinoma sa smrtnim ishodom, Znanstveni komitet UN-a za atomsku radijaciju (UNSCEAR) u svom izvješcu iz veljace ove godine navodi kako je, ne racunajuci one koji su neposredno nakon eksplozije bili izloženi radijaciji poput vatrogasaca i zaposlenika elektrane, broj karcinoma s fatalnim ishodom nekoliko desetaka, a ne nekoliko desetaka tisuca, a možda i stotinu tisuca. Prema UNSCEAR-u zabilježeno je 6.000 karcinoma štitnjace, od kojih 15 s fatalnim ishodom. Za likvidatore, osim povecanog broja oboljelih od leukemije i u odnosu na opcu populaciju velikog broja ljudi s oštecenjima vida, nema dokaza da su oni koji su primili vecu dozu radijacije od dopuštene narušenog zdravlja zbog toma, navodi UNSCEAR.
Aktivan problem
Takvi izvještaji u Ukrajini su redovito vruca politicka tema jer likvidatori masovno smatraju da im država nije omogucila dobar tretman niti je kompenzacija koju su dobili zadovoljavajuca. No, zanimljivo je da je ocekivana životna dob za one koji su živjeli u podrucju Cernobila u vrijeme nesrece istovjetna ocekivanoj životnoj dobi u ostalim dijelovima Ukrajine: 61 godinu za muškarce i 73 godine za žene.
Cernobil ce još desetljecima biti aktivan problem. U samom reaktoru broj 4 nalazi se 135 tona urana i plutonija. Sarkofag izgraden 1986. godine ima rok trajanja od 30 godina. Medunarodna je zajednica upravo uoci obljetnice prikupila i donirala Ukrajini 785 milijuna dolara za izgradnju novog sarkofaga, a ocekuje se da ce biti prikupljen i ostatak od potrebnih 1,03 milijarde dolara. Novi sarkofag bit ce dimenzija 257x164x110 metara i težit ce 29.000 tona. Trebao bi trajati stotinu godina.
Povecana radijacija i dalje je prisutna u blizini nuklearke. Greenpeace je pocetkom mjeseca proveo istraživanje i ispitao prisutnost radioaktivnog cezija 137 u poljoprivrednim proizvodima i rezultate usporedio s onima koje je dobio u drugim dijelovima Ukrajine. Povecana radioaktivnost zabilježena je u mlijeku, mlijecnim proizvodima, gljivama, šumskim plodovima, cikli i krumpiru. Istraživanje je provedeno na podrucju od 60 kilometara izvan zabranjene zone. (Tihomir PONOŠ/Novi list)
Heroji Leonida Teljatnikova
U prvim satima s požarom se borila malena lokalna vatrogasna jedinica. Leonid Teljatnikov predvodio je ekipu od samo 15 ljudi. Ti su ljudi teško stradali, primili smrtonosnu kolicinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je sprijecila još vecu katastrofu. On je shvatio da ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlucio je pokušati sprijeciti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio i bili su ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapace, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, a postojala je opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inace, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Elektricni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plasticna izolacija takoder je bila velika opasnost jer se time požar brzo širio.
Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upucen poziv za pomoc, je udaljen 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Neki vatrogasci iz jedinice Leonida Teljatnikova primili su 20 puta vecu dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plucima da su i neki lijecnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije umrlo je sedam vatrogasaca. Zapovjednik Teljatnikov umro je 2004. od raka prouzrocenog izlaganjem radijaciji, a ostalih šest umro je petnaestak dana nakon nesrece. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibensk 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibensk posmrtno. Što se tice Teljatnikova, osim herojske price o njemu, postoji i ona koja baca nešto drugacije svjetlo. Prema jednom iskazu na požarište je došao pijan, s rodendanske proslave svoga brata.