Perojska je obala, nasuprot Malom Brionu i na sjevernom ulazu u Fažanski kanal, u obrambenom smislu, bila atraktivna Austrougarima, koji su se s najvećom predanošću rado posvećivali ideji da bi Kraljevina Italija mogla nasrnuti s mora.
Smisao pomalo dobiva i bunker iz Drugog svjetskog rata na Malom mostu (zapravo srušenom kamenom molu), koji južno od Portića oplakuje more, nakon što mu je zaleđe u posljednjih godinu dana oslobođeno gustog šipražja. Otkriva se sada šetačima i beračima šparuga da je gusta graža skrivala kompleks austrougarske kamene bitnice na čijim je fundamentima bunker sagrađen (vojnike Prvog rata nasljeđuju vojnici Drugog - nije li to još jedan argument u prilog kontinuiteta ljudskog djelovanja na ovom prostoru?).
Te joj temelje potkopavaju valovi, a čvrsti zidovi klize prema moru. Nažalost, otkriva se i da za malu utvrdu na obali nije poguban samo razorni ponente s mora, već i čovjek koji joj je, nakon što je izgubila funkciju, poskidao kamen i sve upotrebljivo. Dakle, sudbina perojske bitnice slična je i mnogim moćnim fortifikacijama, koje su neprijatelja lako mogle razuvjeriti da je napad na Pulu dobra ideja, da bi na koncu skončale kao vrelo građevinskog materijala.
Bitnica na rtu Mertolin (tako su je označavali austrijski inženjerci, dok se toponim Martulina koristi za plažu nešto južnije od nje) građena je između 1908. i 1914. godine. Imala je četiri brzometna topa kalibra 47 milimetara, a u Prvom svjetskom ratu predstavljala je početnu točku tzv. Trećeg pravca bojišnice (linije fortifikacijskih objekata za obranu Pule u slučaju napada s kopna). Taj se protezao od morske obale Portića preko vodnjanskog Monte Mulinija do skupina bitnica u Muntiću i Valturi. Od 1917. perojska je bitnica sve manje bitna carsko-kraljevskim oružanim snagama jer joj je linija pomaknuta na sjever da bi se dopunila snažnijim utvrdama u Barbarigi i Kolonama tzv. fortifikacijske skupine Paravia.
Na plaži Martulina, južno od tvrđavice, od 1914. do 1916. postavljena je zapreka u moru (lanci ili sajle?) koja se protezala do Malog Briona, kako bi se spriječio ulaz neprijateljske flote u Fažanski kanal. Zanimljivo da je još 1869. plan obrane predviđao i naoružani ploveći otok za obranu kanala, ali taj projekt nije realiziran.
Iz Velikog mosta i danas strše solju nagriženi metalni stupovi, vjerojatno dijelovi mehanizma za povlačenje zapreke. Most, točnije rečeno mol u lošem je stanju, jednako kao i obližnje betonske rampe koje se s platoa spuštaju u more nalik onima na Hidrobazi na Puntiželi. Je li je popločana staza, danas zarasli plato, koji se od rampi proteže na desetke metara u usječenu stijenu, također služila hidroavionima? O tome u literaturi ne nailazimo spomena. Ali kada bi literatura baš sve znala, ni gušta u šetnji obalom, kojom otkrivamo pregršt fragmenata povijesti, ne bi bilo toliko. (Napisao i snimio Zvjezdan STRAHINJA)
CIJELI TEKST ČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS TISKANOG IZDANJA.