"Tihi krik: Cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho" naslov je gostujuće izložbe riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koja se od 6. ožujka do 20. travnja održava u Galeriji Podroom Kulturnog centra Beograd. Među umjetnicima čiji se radovi predstavljaju na izložbi su jesu i dvojica uvaženih autora iz Istre Alen Floričić i Davor Sanvincenti. Njihovi su radovi izloženi zajedno s radovima Ane Adamović, Marije Aničić, Tomislava Ćurkovića, Igora Eškinje, Ivana Faktora, Ivana Kožarića, Mirne Kutleša, Dalibora Martinisa, Paule Muhr, Vladimira Nikolića, Ivane Pegan Baće, Slave Raškaj, Annike Ström i Dina Zrneca. Kustosice izložbe su Ksenija Orelj i Nataša Šuković.
Srodni umjetnički pristupi
- Izložba nastaje iz želje predstavljanja Muzeja izvan kuće i poznatih galerijskih zidova. Uz radove iz zbirki MMSU-a, okuplja radove autora zastupljenih u kolekciji Oktobarskog salona i radove pozvanih umjetnika. Od klasičnih medija do videa i instalacija, izložba kombinira različite oblike umjetničkog izraza koji se kreću rubnim prostorima između pokretne i statične slike, prisustva zvuka i nijeme vizualnosti, a u kojoj se pokušaj izvedbe glasa snažno osjeća. Donosi radove uglavnom nastale u posljednjih desetak godina uz iznimku Slave Raškaj čija je crtanka nastala 1899. godine, ističe se u tekstu koji prati izložbu.
Prema najavi "Tihi krik: Cijelu priču mogu ti tek šapnuti na uho" pokušava obuhvatiti srodne umjetničke pristupe koji se bave fenomenima na rubu jezika i dosizanja čujnosti, vizualne elemente koristeći primarno za oblikovanje trzave zvučne slike – između nužde izgovaranja i bijega u muk.
- Bez obzira oslanjaju li se na zvuk ili hotimice biraju nijemu vizualnost, umjetnički radovi otvaraju liminalnu zonu u uvriježenom sustavu vidljivosti i glasnoće. Mimo dijaloških i racionalnih kriterija oslanjaju se na introspekciju i motrenje intimnih, ogoljelih trenutaka unutarnje tišine. S one strane razgovijetne glasovne artikulacije oživljavaju sporedne grlene moduse, hvatanje daha, zapinjanje glasa i potiskivanje krika koji se ponekad uspijeva osloboditi i pronaći željenu rezonancu. Ljudski glas izdvajaju kao temeljnu projekciju osobnog prostora. Naslućuju njegove granice i puknuća u otvaranju prema drugome.
Kriza naracije i sporazumijevanja
Na Tihom kriku, kriza naracije i sporazumijevanja prevodi se u krizne izvedbe glasa. Ističu se njegovi zaobilazni putevi, od mrmljanja do šapta. Doimaju se poput ljubavnih priča koje se šapću nepristojnim tonom i tek u probrano uho. Umjesto razgovijetnog govora koji se lakše uklapa u jezičnu komunikaciju, ali i brže gubi u informacijskoj kakofoniji, radovi govore o dvojakom nezadovoljstvu suvremenosti – istodobno nam nedostaje riječi i imamo ih previše. Kako navodi Susan Sontag u eseju Estetika tišine (1967.), Istinska praznina i čista tišina nisu izvedive, niti idejno, niti u zbilji. Već i zbog toga što umjetničko djelo postoji u svijetu popunjenom mnogim drugim stvarima, umjetnik koji stvara tišinu ili prazninu mora proizvesti nešto dijalektično: puno ništavilo, obogaćujuću prazninu, rezonirajuću ili rječitu tišinu, ističe se u najavi izložbe.
Projekt je organiziran uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Rijeke, Ministarstva kulture i informiranja Republike Srbije i Grada Beograda u suradnji s Kulturnim centrom Beograd. (Priredila B. Ć. J.)