Izgleda kao da je u vrijeme nastanka Matanićeva filma "Fine mrtve djevojke" (2002.) Hrvatska još bila tinejdžerski izravna, bolje rečeno komunikacijski sirova oko svojih netrpeljivosti prema svemu što nije javno zapečaćeno kao skrušeno katoličko i etnički "nepomiješano" građansko tijelo.
U samo deset godina nitko se više glasno ne busa u prsa mržnjom prema Srbima, pravoslavcima, Židovima, komunistima, homoseksualcima, feministkinjama i svekolikim nevjernicima nacionalizma, ali ispod površine građanske uljuđenosti i dalje kuljaju ubojito zlobni komentari, zamjeranja i ogovaranja.
Utoliko je Gavellina repertoarna odluka da se scenarij "Fine mrtve djevjojke" Mate Matišića pretvori u kazališni predložak nadasve opravdana.
Naravno, s obzirom na politički profil zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, bilo bi daleko hrabrije repertoarno izabrati Matišićeve "Anđele Babilona" (primjerice u režiji Boruta Šeparovića), no već je i sama činjenica da se djelo Mate Matišića polako vraća na domaće pozornice svojevrsna pobjeda autorskog integriteta pisca nad poslušničkim mentalitetom domaćih scenskih uprava.
Poštujući umjetnički zakon o zanatskim razlikama između filmskog i kazališnog medija, redatelj Matanić i dramatičar Matišić zbilja za Gavellu pripremaju i novu verziju teksta "Fine mrtve djevojke" i novu razradu dramske građe. Predstava, međutim, postaje tamnija i gorča od filma. Tragediju zamjenjuje groteska. Više nema Ivice Vidovića koji bi barem unutar granica filmskog kadra čuvao dostojanstvo onog dijela "velike susjedske kuće" koja ne pristaje na patologiju zlostavljanja.
Više nije u pitanju smrtopis lezbijke koja nastoji zaštititi svoju partnericu od različitih oblika "kršćanski" opravdavanog zlostavljanja i silovanja, tragično pogibajući od "dobrosusjedskog" linča. Pred nama je tek kazališno pojednostavljena, mjestimično karikaturalna galerija naizgled sitnih mržnji i ogromnog licemjerja. Progonjena lezbijka ne umire, ali to se pokazuje kao izrazito nesretan ishod, jer u svjetlu njezina preživljavanja likovi iznevjeruju sami sebe na mnogo mučnih načina.
Za razliku od filmske gradacije katastrofe, na sceni su likovi s jedne strane pošteđeni, ali s druge strane žalosno "nepokretni" ili zamrznuti na bezbroj unutarnjih razina. (piše Nataša GOVEDIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU