Za razliku od prijašnjih godina kada su vijesti o hrvatskom filmu u svijetu "lutale" od festivala do festivala, protekla godina nekako se zaustavila na nekoliko naslova i autora koji su samostalno uvrštavani u neke relevantne festivale, osvajali i neke važne nagrade i priznanja, ali su ipak izostale one hit vijesti s "A" festivala s kojih se nadaleko čuju i odašilju poruke o uspjehu autora i kinematografije.
Tek je nastup u Moskvi "Ljudoždera vegetarijanca" Branka Schmidta donekle ublažio tu činjenicu, kao i nagrada Krsti Papiću na 36. Montrealu - Freedom of Speech (Sloboda govora) za film "Cvjetni trg", koji je domaća kritika u Puli ignorirala (u Montrealu su prikazani i "Koko i duhovi" te "7sex7" Irene Škorić), a Berlin, Cannes i Venecija ostali su puka želja, nedokučiva pozornica.
Valjda i sami svjesni toga, u burnoj i svađama obilježenoj godini za Hrvatski audiovizualni centar prevladavale su informacije koje su u prvi plan gurale filmove koji su se našli na tim "A" mjestima i s isto
takvim nagradama, a Hrvatska im je bila samo jedan od koproducenata. Tako se mogao steći dojam da se zapravo kitimo tuđim perjem, od srpskih "Parade" Srđana Dragojevića i "Kad svane dan" Gorana Paskaljevića, do bugarskog dokumentarca "Posljednja ambulantna kola" Sofije Iliana Meteva, ili animiranog "Oca" u kojemu sudjeluje naš Popović. Ako ovome još dodamo nekoliko zapaženih nagrada s festivala po Europi "Haliminom putu" Arsena A. Ostojića (u
Cottbusu u Njemačkoj osvojio je nagradu publike i posebno priznanje žirija), koji je sto posto bosanska priča iz hrvatske perspektive, dojam je sasvim jasan.
Vijest da su 9. listopada predsjednici Hrvatske i Francuske Ivo Josipović i Francois Hollande u muzeju Cluny u Parizu otvorili izložbu posvećenu hrvatskoj srednjovjekovnoj baštini u sklopu festivala Croatie, la voici, kada je krenula po kultnim pariškim kinima, kinotekama i ostalim gradovima velika retrospektiva hrvatske kinematografije u kolijevci filma, došla je kao melem na ranu.
No, još manje bi trebalo na tim lovorikama zaspati i ne okrenuti se očito nedovoljnom lobiranju da se konačno jedan hrvatski film nađe u Cannesu, ne samo zbog te činjenice, već i zbog istine da su to mnogi zadnjih godina zaslužili, a zbog nečega se nisu tamo našli, ili su bili naprosto podređeni rumunjskom europskom uljezu. To predstavljanje hrvatskog filma u svijetu započelo je nakon Berlina i u travnju u Aero Theatreu u Los Angelesu ("Koko i duhovi" Daniela Kušana; "Neka ostane među nama" Rajka Grlića; "Show Must Go On" Nevija Marasovića; "Lea i Darija" Branka Ivande i "Nije kraj" Vinka Brešana), a nastavilo se na 65. festivalu u Cannesu u sklopu Tjedna kritike.
Nakon 59. Pule na kojoj je pobijedilo "Pismo ćaći" Damira Čučića (uz glavnu nagradu još tri Zlatne Arene te posebnu Zlatnu Arenu za ton, osvojila je i nagradu Breza za najboljeg debitanta) očekivao se festivalski prodor ovog filma u Europu, pa i do Sundancea, ali su jal i zavist jači od opće koristi, baš kao i kod "Kotlovine" koja je šutke pala na par tisuća gledatelja i bez ijedne reklame, a natezale su se prizemne komedije i populističko uvlačenje publici u liku bikova, Sonje i Lare.
Na kraju sve je ostalo na Zagrebu i tamošnjoj premijeri, a Schmidtov film "Ljudožder vegetarijanac" (kojemu je pripalo pet Zlatnih Arena) poslali smo u trku za Oscara - po istom onom principu kako smo pristupili u zdravstvenom i seksualnom odgoju u školama. (Piše Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST U PRILOGU ZOOM TISKANOG IZDANJA.